Kod pristajanja kad manovru završimo, ako je sve bilo u redu, obično i ne primjećujemo što smo zapravo radili, ali ako je nešto krenulo po zlu, onda slušamo “prodike” nervoznog skipera.
Manovra se može definirati kao vještina upravljanja brodom pri pristajanju, sidrenju, privezivanju, spašavanju, tegljenju, u predstartu regate i sl. Zapravo, svaka se cjelovita i svrhovita radnja može nazvati manovrom, a sve zajedno manovrama.
Za jedriličare amatere dobra je manovra dokaz znanja i sposobnosti, kako pred samim sobom i vlastitom posadom tako i pred promatračima kojih je u pravilu nemali broj, pogotovo kad pristajemo, a jako puše i more je valovito.
Na ishod manovra utječu s jedne strane različite vanjske sile, poput vjetra, struja itd, a s druge strane naše mogućnosti da upravljamo brodom uz pomoć kormila, propelera, jedara, priveznih konopa ili sidra. Pozabavimo se sada manovrom jedrilice u pristajanju.
⇑ Prilikom pristajanja, konop bacamo tako da napravimo dva podjednaka koluta za svaku ruku te zajedničkim zamahom obje ruke bacimo konop u njegovoj cijeloj dužini; ne zaboravite pričvrstiti jedan kraj konopa za palubu.
Manovra i kormilo
Dok se brod kreće kormilom ravno po sredini, strujnice vode teku usporedno s listom kormila i ono ne utječe na pravac kretanja broda. Okrenemo li kormilo na jednu stranu, na primjer desnu, strujnice vode tlače izloženu stranu lista. Na slici smo vektorom P označili snagu i smjer djelovanja. Sila P izbija krmu ulijevo, a pramac na stranu kormila udesno. Prebacimo li djelovanje sile P na točku težišta podvodnog dijela jedrilice G, dobit ćemo silu smjera kretanja P1 i silu otpora trupa P2, koje djeluju na pravcu OG i okreću pramac broda koji vozi naprijed na stranu kormila, a broda u vožnji krmom u drugu stranu.
Ako uz ovo rastumačimo i djelovanje sile P2, uhvatit ćemo, makar teoretski, osjećaj za kormilo i bit ćemo spremni za vježbanje. Silu P2 rastavit ćemo u odnosu na osnovicu broda na komponentu Z, koja stvara zanos prilikom okretanja broda, i komponentu K, koja zapravo koči i usporava brod. Kako prikazuje slika, komponenta Z izaziva zanos u suprotnu stranu od položaja kormila i obrnuto je proporcionalna kutu kormila za danu brzinu jedrilice. Komponenta K umanjuje toliko važnu brzinu jedrilice i upravo je propocionalna kutu otklona kormila. Drugim riječima, što više okrenete kormilo, više ubijate brzinu broda, a time i njegove mogućnosti manovri jer bez brzine kormilo ne sluša i brod ne možemo okrenuti tamo kamo želimo. Dokazano je da najbolji učinak skretanja postižemo otklonom kormila od maksimalnih 35 stupnjeva.
U slučaju manovre i priveza jedrima, imamo li podignuto samo glavno jedro, a hoćemo da se brod zaustavi na točno određenom mjestu, jako je važna procjena brzine i pripadajućeg zaustavnog puta, o kojem ćemo govoriti na kraju.
Valja još napomenuti da se jedrilice s modernim dubljim kobilicama okreću zapravo oko svog težišta, točke G te da zahvaljujući površini kobilice gotovo i nemaju zanosa (Z) pa uplovljavanje pramcem okomito na obalu možemo izvesti gotovo poput tramvaja na tračnicama, za razliku od motornih brodova, čiji je zanos znatno veći. Stoga u poglavlju o manovrama i nećemo posebno objašnjavati vrste priveza okomito na obalu, jer se jedrilice s malo brzine lako dovode u takav položaj.
⇑ Ilustracija prikazuje djelovanje sila prilikom skretanja: zakretanjem lista kormila mijenja se smjer strujnica vode i smjer kretanja plovila. Na ilustraciji je vektorom P označen smjer djelovanja kormila usljed spomenute promjene njegova okretanja. Vektor P1 je rezultat djelovanja sile P na točku težišta broda. Vektor P2 pokazuje rezultantu sila otpora trupa iz točke težišta broda na vektor P1. Raščlanjenjem sile otpora prikazane vektorom P2, dobili smo silu K - kočenje broda i silu Z - zanos broda.
iz knjige "Jedrenje - mornarske vještine" Emila Tomaševića
Knjige nema u slobodnoj prodaji, ali je dostupna svim polaznicima Ultra škole jedrenja
