Jedrenjak je nepovratno otplovio u prošlost, ali zato se pojavila jedrilica. Znači, danas su skiperi ti koji su naslijedili brodove na jedra, a ne kapetani duge plovidbe koji uglavnom nemaju iskustva plovidbe pod jedrima. Zato je u našem pomorskom leksiku najveći kamen spoticanja upravo jedriličarsko nazivlje, a ono čini vidljivo manje od 5% pomorskog leksika. Pomutnju, zapravo, radi nekoliko desetaka izraza koji izgledaju kao mali kamenčići u cipeli, ali i ovako maleni neugodno žuljaju.

Brodograđevinari su riješili problem nazivlja prije više od pola stoljeća. Nešto žargonizama ostalo je samo kod manovre velikoga broda. Oko manovre i manevra sigurno neće nastati verbalni rat i neće se roditi neki novi lokalni narativ jer su oba izraza tuđice. Jednako tako ne ratujemo ni zbog vojnog vozila tenka s jedne i tankera s druge strane. A tenk i tank jedna su te ista riječ u engleskom jeziku.

Tako mi u jedrenju verbalno ne ratujemo zbog engleskih izraza, već samo kad dođemo do standardnog hrvatskog izraza. E, tada dolaze do izražaja priobalne legende koje iracionalno nerijetko „traže krivca“ u kontinentalcima, a upravo su se ljudi s mora, a ne s kontinenta, kao što ste vidjeli u prethodnim pričama, najviše trudili oko nove naše pomorske terminologije u posljednjih stoljeće i pol.

Svi priručnici od 1936. godine na ovamo pisani su standardnim jezikom. Sve do početka osamdesetih godina prošlog stoljeća pisali su ih samo pomorski časnici, na primjer: P. Salher Međunarodne odredbe za utakmice u jedrenju, iz 1946. godine, Hrvoje Gregorin Uvod u jedrenje, iz 1949. godine, grupa autora Regatna pravila, iz 1950. godina, Vekarić – Makjanić – Belamarić Priručnik za jedriličare / I dio Osnove pomorstva, iz 1968. godine i grupa autora Priručnik za jedriličare / Učimo jedriti iz 1979. godine.

Najteže je bilo autorima 1936. godine jer su prvi prevodili međunarodna pravila jedrenja na hrvatski jezik. Potpisan je samo P. Salher koji pojašnjava: „U namjeri da terminologija u potpunosti bude na našem jeziku i da se na tome putu ide dosljedno, ovo je pitanje zadavalo naročitih poteškoća (…) Skučeni u slobodi prevođenja, a pritiješnjeni teškoćama terminologije, često nam je bilo teško naći izlaza, otuda hrapavosti jezika i stila. Uviđavni čitalac će ovo shvatiti i neće zamjeriti“ (Salher 1936: 46).

Nema sumnje da su se prevoditelji vraški namučili jer su na raspolaganju imali samo Pomorsku terminologiju ratne mornarice i Pomorski rječnik Rudolfa Crnića. Iako su se i svi ostali prevoditelji nakon njih mučili prevodeći jedriličarske izraze, svi priručnici odreda pisani su standardnim jezikom. Događale su se pogreške i nezgrapni prijevodi, no podosta se izraza vremenom usvojilo, barem u pismu, a dio njih čak i u govoru.

No, postoji jedan jedriličarski izraz koji danas vrlo često zbunjuje ne samo znatiželjne čitatelje, već i iskusne jedriličare, a to je uzda. To je jedriličarski izraz za koji ću uvijek inzistirati da se jasno odredi prema izrazu škota jer se radi o dva sasvim različita konopa. Ovdje nije u pitanju dualnost žargona i standarda, već miješanje dvaju izraza unutar standardne pomorske terminologije zbog neznanja

Naime, svi pomorski narodi svijeta koji drže do sebe i do tradicije jasno razlikuju ta dva pojma, a u nas ćete nerijetko pročitati da su to sinonimi. To je, jednostavno rečeno, neoprostivo. To je otprilike kao kada biste rekli da suu automobilu kvačilo i kočnica iste papučice. A naši autori jednostavno prepisuju jedan od drugoga te griješe već više od pola stoljeća.

Brod na desnim uzdama ima prednost u odnosu na brod na lijevim uzdama. Ovdje nije pogriješio ni kontinentalac Petar Skok koji je još između dva svjetska rata zapisao da mura „nateže jedro čim više ka provi (pramcu)“ (Skok 1933: 144). Skok je također bio jasan i u svojem Etimologijskom rječniku iz 1972. godine gdje za natuknicu mura piše: „Konop koji jedra veže prema pramcu, i to donji rogalj jedra, dok je škota isto prema krmi. Za taj pomorski izraz (muru) predložen je naš izraz uzda.“ (Skok 1971-1973).

U glavnom korpusu svoga rječnika ne griješi ni Radovan Vidović koji čitatelja odmah upućuje s izraza uzda na izraz mura. Nije pogriješio samo zato što je citirao druge stare izvore, na primjer „škotom se drži jedro šotovento, murom sovravento“ (Vidović 1984: 309). Međutim, u indeksu hrvatskih riječi u dodatku svojega rječnika griješi kao i velika većina naših autora: uzda (jedra) znači mu i mura i škota (v. Vidović 1984: 549). Ovaj primjer također pokazuje da Vidović nije suvereno vladao našom pomorskom terminologijom.

Talijani ne mogu falit nikako kad su ta dva pojma - mura i scotta - u pitanju. Jednako tako ni Englezi ne mogu falit kad su tack i sheet u pitanju. A danas naši pomorci uglavnom ne znaju što ti hrvatski pojmovi znače. Kratko i jasno: uzda nikada nije bila škota, i obrnuto, te bi za dobrobit našeg pomorskog nazivlja valjalo ispraviti tu veliku pogrešku.

Prvi put su naši autori bili nesigurni u tumačenju izraza uzda davne 1936. godine pri prevođenju Međunarodnih odredbi za utakmice u jedrenju. ⁴⁹ Opisali su je pomalo nejasno: „Kod donjih križnih jedara upotrebljava se škota koja je u privjetrini kao uzda“ (Salher 1936 : 44), iako su dva rječnika kojima su se koristili bili precizni: hrv. uzda, njem. die Halse, tal. mura te hrv. škota, zatega, njem. die Schote, tal. scotta.

Po završetku rata, 1949. mornarički časnik Hrvoje Gregorin jasno je i dobro objasnio uzdu u svojoj knjizi Uvod u jedrenje (usp. Gregorin 1946: 19-21) pa nije jasno kako su drugi autori vrlo brzo iza toga uzdu nazvali škotom. Očito među jezikoslovcima nije bilo jedriličara, a jedriličari pak nisu znali za uzdu jer nitko od njih nije imao prilike ploviti na velikom jedrenjaku. Naime, uzde nema na suvremenoj jedrilici, ali ostao je izraz „jedriti na lijevim/desnim uzdama“ iz doba jedrenjaka.

Zanimljiv je opis „prava puta“ u knjizi Manfreda Curryja Aerodinamika jedra i vještina regatnog jedrenja tiskana 1950. godine (slika 12).⁵⁰ Prevoditelji su Zaga i Zvonko Jurišić, ali ta se knjiga nije mogla prevesti bez dobrog poznavanja regatnog jedrenja. Jamačno im je pomogao netko od regatnih natjecatelja, ali u knjizi ipak ne spominju izraz uzda. Vjerojatno je to bio Karlo Bauman koji se i sam okušao u prevođenju regatnih pravila.

Pogledajmo kako su oni to objasnili: „Jedrilica, koja plovi „lijevim bokom“, tj. koja je nagnuta na lijevi bok (možemo i ovako reći: jedrilica koja ima „jedro lijevo“, tj. koja jedri tako, da se jedro nalazi na lijevoj strani broda), ima kod istog ili približno istog smjera vožnje prema vjetru po međunarodnim propisima prednost, tj. „pravo puta“ pred jedrilicom koja plovi „desnim bokom“ (ili ima „jedro desno“ ili „desne škote“)“ (Keri 1950: 182-183). Tog pomalo konfuznog pojašnjenja ne bilo da su se koristili knjigom Hrvoja Gregorina.

Karlo Bauman (prije rata pisao se s dvostrukim slovom „n“ u prezimenu, a ovaj put samo s jednim slovom „n“) protumačio je 1954. godine regatna pravila ovako:

„1. Kada jedrilice jedre s različitim uzdama, tada mora jedrilica s lijevim uzdama dati put jedrilici koja jedri s desnim uzdama…

2. Iznimka za slučaj 1. postoji ako jedrilica jedri sasvim uz vjetar, s lijevim uzdama, dok druga jedri povoljnim vjetrom. U takvom slučaju mora se jedrilica s povoljnim vjetrom (popuštenim škotama) sklanjati s puta onoj koja jedri s pritegnutim škotama, iako prva jedri s desnim uzdama“ (Bauman 1954: 31).

U nastavku svog priručnika Bauman je preveo regatna pravila iz knjige gore spomenutog M. Curryja: „Tko je s desnim uzdama, ima pravo nad onim s lijevima – bilo da jedre 'u po krme' ili 'u krmu'. Budući da je ovo u protivnosti s Propisima za izbjegavanje sukoba na moru, to se pri ovome često događaju zabune! Prema međunarodnim regatnim pravilima ' sve što nije 'sasvim uz vjetar' naziva se 'povoljnim vjetrom'… Desne uzde imaju prema svima pravo puta izuzev onih koji su 'sasvim uz vjetar' “ (Bauman 1954: 39).

A da našim kapetanima duge plovidbe, koji su uglavnom bili autori priručnika za voditelje brodica (u Jugoslaviji su to bili voditelji čamaca), nisu do kraja bile jasne lijeve i desne uzde pokazuje činjenica da ih vrlo često zaobilaze kada opisuju pravo puta. Oni tada nerijetko pišu o „ lijevom ili desnom“ vjetru, na primjer: „ Jedrilica koja jedri vjetrom s lijeve strane sklanja se s puta jedrilici koja jedri vjetrom s desne strane“ (Simović 2002: 179).

Ipak, kapetan Simović se u svojoj ranijoj knjizi Mornarske vještine odlučio za jedriličarski izraz: „brodica (brod) koja jedri lijevim uzdama mora se ukloniti s puta drugoj brodici (brodu) koja jedri desnim uzdama“ (Simović 1996: 158).

U službenom Pravilniku o izbjegavanju sudara na moru (NN 17/1996) nema uzde. Najprije je definirano što je brod na jedra:„Riječ jedrenjak označuje svaki brod koji se pokreće jedrima, uz uvjet da pogonski stroj, ako je na njemu instaliran, nije u upotrebi“ (članak 3). U dijelu poglavlja Upravljanje brodovima koji su na vidiku jedan drugome gdje se govori o jedrenjacima Pravilnik kaže:

„Kad se dva jedrenjaka približuju jedan drugome tako da prijeti opasnost od sudara, jedan se od njih mora ukloniti drugome s puta na slijedeći način: kad svaki od njih ima vjetar s različitih strana, brod koji plovi vjetrom s lijeve strane mora se ukloniti s puta drugom brodu… (vidi članak 12 Pravilnika).

Ovdje valja spomenuti dio odredaba iz članka 9. i 10. koje govore da brod kraći od 20 metara ili jedrenjak „ne smije ometati prolaz brodu koji može sigurno ploviti jedino unutar uskog kanala ili plovnog puta“ (čl. 9.), odnosno „ne smije ometati prolaz broda na mehanički pogon koji slijedi tok plovidbenog puta (u shemi odvojene plovidbe)“ (čl. 10).

Ima izuzetaka kada jedrilica nema prednost u odnosu na veliki brod iako plovi jedrima. Na označenom plovnom putu jedrilica sigurno nema prednost. Međutim, pravilima nije jasno precizirano što se smatra uskim kanalom. Tako se Messinski tjesnac između talijanskoga kopna i Sicilije, koji je u najužem dijelu širok gotovo dvije milje, u sudskoj praksi smatra uskim kanalom.

S druge strane, imamo naš Pelješki kanal koji je uži od Messinskog - širok je malo više od jedne milje - ali nisam upoznat što ovdje kaže sudska praksa: je li Pelješki kanal preuzak te tako jedrilica pod jedrima ometa velikom brodu siguran prolaz ili ne. Zbog toga treba biti oprezan kada se govori o prednosti broda na jedra.

Naš proslavljeni oceanski jedriličar Mladen Šutej piše ovako: „iako svaka jedrilica pa i najmanja, ima prednost nad motornim pa i najvećim brodom, nije pametno na tomu previše inzistirati (Šutej 2007: 142).

Međutim, zbog neujednačene sudske prakse ne možete biti sigurni imate li prednost u kanalima i prolazima iako ste na jedrima jer nije jednoznačno definirano koliko kanal, odnosno prolaz moraju biti široki, tj. uski da biste izgubili prednost. U Pelješkom kanalu složio bih se sa Šutejem: ne bih inzistirao na prednosti, ali ne zbog veličine broda, već zato što nisam siguran imam li uopće prednost i ima li taj brod dovoljno plovne vode za izbjegavanje sudara.

Zato je dobro pročitati razmišljanje iskusna pomorca i jedriličara Emila Tomaševića: „Osobno sam, kao profesionalni pomorac, upravljao velikim trgovačkim brodom i, vjerujte, najveći problem su mi ponekad predstavljale jedrilice… Morate znati da onaj tko upravlja velikim brodom odozgo s komandnog mosta… s 20 i više metara iznad razine mora, najlošije zapaža upravo u trenutku kad vi u malom plovilu vjerujete da vas sigurno vidi. Pogled na vas ispod zaklanjaju mu vlastiti pramac, dijelovi palubne opreme… Drugo, vaša se mala jedrilica… na zaslonu radara gotovo i ne nazire, a ako ju radar i registrira, filteri koji smanjuju smetnje izazvane valovima i padalinama… nerijetko vaš odjek potpuno poništavaju. Osim toga, veliki je brod u izbjegavanju često ograničen plovnom vodom… nema dovoljno dubine ili možda u daljini ima drugi veliki brod koji mora izbjegavati (…) Dakle, mnogo argumenata u korist „onog velikog“ govori da se manja plovila trebaju sklanjati velikima i izbjegavati nevolju (Tomašević 2007: 144/145).

Vidimo da pravila jasno kažu kako „svaka jedrilica ima prednost i nad najvećim motornim brodom“, ali, zapamtite to dobro, ne uvijek.

Slika 12. Jedna od prvih knjiga o jedrenja na hrvatskome jeziku iz 1950. godine (samo naslov je na ekavici)

⁴⁹ Nema sumnje je da velik udio u prevođenju tih odredbi, uz mornaričkog časnika Louisa Pohorskog, inače jedriličara iz JK Galeb na Sušaku, dao i član jedriličarskog kluba Labud iz Splita Karlo Baumann. On je bio prvi naš jedriličar koji je osvojio zlatnu medalju na Europskom prvenstvu 1935. godine u klasi O-Jolle te prvi jedriličar koji je sudjelovao na Olimpijskim igrama, i to dva puta: 1936. i 1952. godine.
⁵⁰ Knjiga je na hrvatskom jeziku, ali kako je knjiga tiskana u Beogradu dogodilo se da je na koricama naslov na ekavici („veština jedrenja“) i ime autora napisano je fonetski: Keri. Unutar knjige piše Curry, vještina jedrenja i cijeli tekst je na hrvatskom jeziku.

iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"

Dr. sc. Željko Stepanić

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr