Prve naznake promjena već su se naslućivale od druge polovine sedamdesetih godina kada je Tito već vidljivo ostario. A njegovom smrću popustile su sve stege i tada se moglo ipak malo lakše disati i pisati. Tako se Radovanu Vidoviću osamdesetih godina prošlog stoljeća ukazala prilika uvesti u našu pomorsku leksikografiju do tada nepostojeću tradicionalističku struju. On je bio prvi predstavnik te struje.

Drugi svjetski rat je završio. Talijani su bili gubitnici, a Hrvati s Titom pobjednici. Tako su Talijani izgubili sve što je Pavelić morao ustupiti Mussoliniju. Štoviše, Talijani su izgubili i teritorij koji su oteli nakon Prvoga svjetskog rata. Opet imamo istog mrskog neprijatelja pa opet nije dolazilo u obzir koristiti se njihovom terminologijom. No, ovaj put, za razliku od razdoblja između dva svjetska rata, napisano je puno više pomorskih udžbenika na našem jeziku.

Na sam dan napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. travnja 1941. godine, u stožeru ratne mornarice nastalo je potpuno rasulo. Talijani su u nepuna tri tjedna uspostavili vojnu i civilnu vlast na okupiranom području. Ratna flota Kraljevine Jugoslavije pala im je u ruke kao ratni plijen te su je koristili sve do svoje kapitulacije (usp. Pribilović 1980: 810).

Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća utihnule su polemike oko našeg novog nazivlja. Nastavnici iz bakarske pomorske škole postigli su svoj cilj: hrvatskom je nazivlju nakon završetka rata napokon otvoren prostor za službenu uporabu, a ono malo glasnih protivnika nije imalo nikakve šanse jer se kraljevska vlast odlučila za novo nazivlje.

Sve spomenute priobalne legende, koje uopće nisu znanstveno utemeljene, već su dio folklora i dobro funkcioniraju u svakodnevnom neobveznom razgovoru na štekatu. No, nema nikakva smisla uzimati ih kao temelj za bilo kakvu ozbiljnu raspravu.

U prethodnim pričama ogolio sam tri morska mita koji su obilježili razvoj naše pomorske leksikografije. Jedan se valja od šezdesetih, drugi od osamdesetih i treći od devedesetih godina prošlog stoljeća i ni jedan nije pridonio bistrenju, a još manje rješavanju problema.

Svaki kantun na sjevernim obalama Mediterana služi se svojom inačicom ribarskog govora pa nikome nikada nije palo na pamet da ga nazove lingua halieuticom, a kamoli lingua francom.²⁷

Vidjeli smo da je izmišljenu dalmatinsku lingua francu, nakon Šoljana, naglašeno nastavio gurati Joško Božanić. On u svojoj istoimenoj knjizi iz 1997. godine piše da „leksik falkuše pripada jeziku koji je „bio „esperanto“ pomoraca… portulana… mornara i kapetana, univerzalni jezik mora Sredozemnoga – lingua franca“ (Božanić 1997: 12). Jednom riječju, čovjek bi pomislio da se radi o čudu od jezika, a ne o primitivnom i izumrlom govoru.

Radovan Vidović nije postigao ono što je očekivao s uvođenjem nepostojeće tradicionalističke struje u ring s purističkom u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pa su je zagovornici pučkih naziva trebali pojačati novim mitom. To je među prvima učinio priznati hrvatski pisac Antun Šoljan 1991. godine, a nekoliko godina poslije Šoljanov mit je Joško Božanić ojačao i napuhnuo poput velikog balona.