Lažni mitovi i proizvoljne legende nepotrebno su dodatno zamutile ovaj problem pa još uvijek nemamo općeprihvaćeni hrvatski pomorski rječnik iako ih je nekoliko objavljeno. Za neke od njih vjerojatno nikada niste ni čuli. Nekoliko starijih rječnika, objavljenih prije Drugog svjetskog rata već sam spomenuo, a sada ću navesti one koji su objavljeni poslije.
Već smo vidjeli da je vrlo jaka ekipa okupljena je u Komisiju za pomorsku terminologiju pedesetih godina prošlog stoljeća s agilnim tajnikom Blažom Jurišićem.
Komisija se svojski bacila u potragu za narodnim nazivljem jer je to bio, između ostaloga, i politički zadatak. Ali već je Petar Skok dvadesetak godina prije njih pokazao da nam je mahom sve narodno pomorsko nazivlje talijanskog podrijetla. Znali su to jako dobro i članovi Komisije, no trebalo je poraditi na usustavljivanju narodnog pomorskog nazivlja jer drugi put tada nije bio dopušten.
Ideja je bila objaviti pomorski rječnik kao zaključni svezak Pomorske enciklopedije, no rječnik nije nikada objavljen jer narodnog nazivlja slavenskoga podrijetla gotovo da nije bilo. Jedino je objavljena Građa za pomorsku terminologiju 1955. godine, ali u njoj prevladavaju vojni termini pa današnjem korisniku nije previše interesantna.
Slično je bilo i s rječnikom koji su 1966. objavili Stjepan Vekarić i Nikola Safonov. Taj rusko-englesko-srpskohrvatski Pomorski rečnik s više od 10.000 natuknica vojni je rječnik pa također nije zanimljiv današnjim nautičarima.
Slijedilo je vremensko zatišje od dvadesetak godina, sve do 1984. godine kada Vidović objavljuje svoj Pomorski rječnik, ali koji nije, kao što sam ranije pojasnio, ni pomorski ni rječnik, već građa za pučko nazivlje. U međuvremenu tiskano je i nekoliko priručnika za jedrenje.
Kvalitetan je etimologijski rječnik pučkog nazivlja Betinska brodogradnja Gorana Filipija iz 1997. godine. Iako mu je jako stalo do tih pučkih izraza,52 Filipi ih, za razliku od Vidovića i Božanića, ni približno ne gura tako naglašeno i isključivo.
Godine 1991. tiskan je Hrvatsko-engleski rječnik pomorskog nazivlja u kojemu također nema previše jedriličarskih naziva. Tu su i dva englesko-srpska pomorska rječnika, onaj Dragana Rakovca iz 1997. te Englesko-srpski pomorski slikovni rječnik Tonke Carić i Nikole Popovića iz 1999. godine.
To su zapravo crnogorski rječnici jer su tada Crnogorci svoj jezik još uvijek zvali srpskim. Valja ih spomenuti zato jer je najveći dio korpusa za te rječnike preuzet iz hrvatskih izvora. To posebno vrijedi za nazivlje vezano za jedrenjak.
Koautorica drugog spomenutog rječnika je Tonka Carić.53 Da stvar bude zanimljivija, ona je taj svoj rječnik, s neznatnim izmjenama, u suradnji s Biserom Plančić, objavila 2008. godine u izdanju Pomorskog fakulteta u Splitu. Ovaj put naziv rječnika je Englesko-hrvatski pomorski slikovni rječnik.
No, tu nije kraj priče. Nakon što su Crnogorci promijenili ime svog jezika, Tonka Carić je 2011. godine opet objavila gotovo isti slikovni rječnik, sada već po treći put, samo pod drugim nazivom Englesko-crnogorski pomorski slikovni rječnik.
Nakon naših istočnih susjeda, Crnogoraca i Srba, pogledajmo što su na tom polju napravili naši zapadni susjedi - Slovenci. To je nabolje opisao Goran Filipi koji kaže da tri njihova najveća obalna mjesta Koper, Izola i Piran nisu nikada imali autohtoni slovenski govor tako da se još i danas na njihovim ulicama mogu čuti svi slovenski dijalekti. Gotovo cjelokupnu pomorsku terminologiju Slovenci su preuzeli od dalmatinskih useljenika, a ona je bila uglavnom „romanskoga podrijetla“ (usp. Filipi 1998).
Slovenci su se počeli baviti svojim pomorskim nazivljem tek iza Drugoga svjetskog rata jer je prije toga cijela Istra bila pod talijanskom okupacijom pa tako nisu imali ni izlaz na more. Filipi je mišljenja da „takih (talijanskih, nap. p.) besed ne gre preganjati iz knjižnega jezika… in vse te besede… praktično niso uvrščene v noben slovar slovenskega jezika“ (Filipi 1998: 53). Međutim, i Slovenci su „morali progoniti“ te dijalektalne izraze jer su se tada nalazili u istom loncu zajedno s nama – u komunističkoj Jugoslaviji.
Inače, Slovenci još uvijek nemaju pomorski rječnik, a najbliže tome je Pomorska slovenščina iz 1961. godine u kojoj se nalazi mali Slovarček pomorskih izrazov. Ni oni ne razlikuju uzdu od škote jer su pogrešno tumačenje preuzeli iz hrvatskih izvora.
Spomenut ću još dva rječnika za koje vjerojatno nikada niste čuli. Godine 1989. tiskan je mali Nautički rječnik Ksenije Bakrač s prevedenicama na šest jezika te Englesko-hrvatski rječnik pomorskih izraza i termina autora željka Stazića objavljen u Splitu 2004. godine.
Najnoviji je Englesko-hrvatski pomorski rječnik Bisere Plančić i Tomislava Skračića objavljen 2017. godine na Pomorskom fakultetu u Splitu. To je drugi pomorski rječnik tiskan u nepunih deset godina pod okriljem tog fakulteta.
Svi ti rječnici, uz jedva nekoliko iznimaka, poput onog Filipijeva s pučkim izrazima iz betinske brodogradnje, Kalogjerina s izrazima iz korčulanske brodogradnje te Vidovićeve pučke građe, bilježe standardne hrvatske pomorske nazive, s prilično rijetkim navođenjem žargonskih istoznačnica. I svi budući pomorski rječnici bit će jamačno na tom tragu. Dakle, priča o našem pomorskom nazivlju je trasirana i riječ je o nepovratnom procesu. Zato je upitna vidovitost Jurja Carića i Radovana Vidovića te u novije vrijeme i Joška Božanića.
Kad zbrojimo natuknice iz sva tri spomenuta pučka rječnika, te još dodamo Božanićev mali rječnik gajete falkuše, ima ih još uvijek manje nego u nevelikom Pomorsko-brodograđevnom priručnom rječniku Katje Buble i Olge Ljubić-Karanović iz 1997. godine, a da ne spominjem Englesko-hrvatski enciklopedijski brodostrojarski rječnik Josipa Luzera i Aristida Spinčića iz 2013. godine s više od 35.000 natuknica. To su dvije neusporedive kategorije.
Valja spomenuti još jedan vrlo opsežan rječnik: Ričnik velovareškega Splita Berezine Matoković – Dobrile koji broji više od 30.000 natuknica. Uz dužno poštovanje prema autorici, ona je jednostavno „ugurala“ Vidovićev Pomorski rječnik u svoj rječnik i pri tom prilično proizvoljno kopirala desnu stranu iz Vidovićeva Pomorskog rječnika u svoj rječnik.
To nepotrebno i promašeno prekomjerno umetanje pomorskih naziva u rječnik veolovareškega Splita dogodilo se, slučajno ili ne, u jeku najvećeg zamaha tzv. dalmatinske lingua france. Naime, rječnik je objavljen 2004. godine.
Slika 13. Tri pomorska rječnika Tonke Carić s gotovo istim nazivljem
52 Filipi u predgovoru svoga rječnika piše: „Ova će mi knjiga vjerojatno ostati najdražom koju sam napisao. Pripadam naime betinskoj brodograditeljskoj obitelji…“
53 Tonka Carić rođena je Hvaranka, rodica prije spominjanog Juraja Carića, a gotovo cijeli svoj radni vijek provela je na Pomorskom fakultetu u Kotoru.
iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"
Dr. sc. Željko Stepanić
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr