Sve spomenute priobalne legende, koje uopće nisu znanstveno utemeljene, već su dio folklora i dobro funkcioniraju u svakodnevnom neobveznom razgovoru na štekatu. No, nema nikakva smisla uzimati ih kao temelj za bilo kakvu ozbiljnu raspravu.
Međutim, otužno je vidjeti kada se toga prihvati samozvani maritimni novinar u časopisu koji piše o moru, uvjeren da poznaje naše pomorsko nazivlje te u svome blaženome neznanju samouvjereno dijeli lekcije. Tako se Radovan Marčić, nekadašnji novinar-urednik nautičkog časopisa More namijenjen širokoj čitalačkoj publici, u jednome svome članku osvrće na našu pomorsku terminologiju:29
„Nije da mi nemamo gotovo za svaki pojam hrvatski naziv (…) Većinom su nastali krajem XVIII. i u XIX. stoljeću… u doba jedrenjaka (…) Kako je nestalo jedrenjaka… tako se u nas zaboravljalo na hrvatsku pomorsku nomenklaturu“.30
Međutim, ni jedna od njegovih navedenih tvrdnji nije točna. čovjek je falija sve što se faliti moglo. Sve su mu promašene, sve su odreda zablude, jedna do druge, pa nastavlja u sličnome stilu:
„U nas se uzmoraca uvriježilo mišljenje da je upotreba hrvatskih naziva nekakva politička izmišljotina, što se danas povezuje i sa svojevrsnim neraspoloženjem prema metropoli, a nerijetko se misli i da su u pitanju nekakve endehaške tvorenice.“
Spomenuti novinar, nažalost, ne zna da su te tzv. metropolne političke endehaške izmišljotine izmislili upravo uzmorci, a ne kontinentalci. Prvi koji su počeli kovati pomorske izraze bili su uzmorci u bakarskoj nautici u doba Austro-Ugarske. Između dva svjetska rata na njima radiše, uz „kraljevski blagoslov“, opet uzmorci.
„Endehaški blagoslov“ nisu mogli ni dobiti kad su se ovi odmah odrekli i mora i obale i brodova. No, nakon rata uzmorce je čekao novi, ovaj put „komunistički blagoslov“. A Marčić je imao neodoljivu potrebu oplesti po kontinentalnim jedriličarskim klubovima iz doba komunističke Jugoslavije ne znajući da su pomorske nazive pedesetih godina usustavljivali, ne moram ni naglasiti, uzmorci, a ovi s kontinenta samo ih ponavljali. Priručnike o jedrenju, šezdesetih i sedamdesetih, s novim hrvatskim nazivima, pisali su, na njegovu nesreću, opet uzmorci.
Dakle, pisali su ih uzmorci u Austro-Ugarskoj Monarhiji, uzmorci u Kraljevinama SHS i Jugoslaviji i opet uzmorci u komunističkoj Jugoslaviji, a ne kontinentalci. A ča ću mu ja?
Taj novinar doista ne vlada predmetnom problematikom. On se razmeće samo „rekla kazala“ zabludama i uopće ne nudi nikakvo rješenje, ali zato nekritički poseže za jednim „spasonosnim rješenjem“ kojem su pribjegli u jednoj domaćoj školi jedrenja: „Da bi nekako prevladali problem i premostili nesporazume… na tečajevima rabe englesko nazivlje, pa se tamo ne križa, i ne bordižaje, nego se radi tack, ne jedri se u vjetar niti orcaje, već se radi close hauling.“
Slično tome novinaru razmišljali su, nažalost, i u uredništvu časopisa More kad su članku dali naslov Amater u close haulingu. čovjek bi pomislio da su tamo sjedili sami profesionalci koji pomorsko nazivlje imaju u malom prstu, a ne amateri u pojlabandi.31
A da ima uzmoraca koji nepotrebno ne pametuju spomenut ću dvojicu Splićanina, obojica izvrsnih jedriličara: Emil Tomašević i Sani Delić. Prvi je objavio knjigu Jedrenje – mornarske vještine 2007. godine, a drugi knjigu Oprema krstaša 2008. godine.
Oba se autora koriste standardnom pomorskom terminologijom iako se u govoru normalno koriste žargonom. Inače, tom se standardnom terminologijom u zadnjih stotinjak godina koriste mahom svi naši autori, a ne samo gore spomenuta dvojica, bili oni s mora, bili oni s kopna.
„Stručna literatura ne podupire opisani leksički izbor (uporabu žargonizama i dijalektizama, nap. p.), tako da u njoj – u školskim udžbenicima, priručnicima, nomenklaturama, registrima, uputama za rad i održavanje pojedinih strojeva, znanstvenim i stručnim člancima, zakonskim aktima, leksikonima, enciklopedijama i terminološkim rječnicima – nalazimo standardnojezične nazive“ (Stolac 2012: 512).
U svim se priručnicima o jedrenju, kao i cjelokupnoj beletristici, izvornoj i u prijevodu, koriste standardni izrazi uz vrlo rijetku uporabu žargonizama. Ponovit ću, te nove tvorenice mahom su iskovali naši ljudi s mora, a ne kontinentalci. Kako se život zna zanimljivo poigrati.
Za kraj, još jedan mali, ali zanimljiv primjer novinarskog nedovoljnog poznavanja naše pomorske terminologije. Uzmorska novinarka i spisateljica, kako bi to rekao uzmorski Marčić, Tonka Alujević uvijek daje prednost dijalektalnom izričaju, kada god to treba i ne treba.
No, u primjeru koji slijedi to nije učinila samo zato što nije znala dijalektalni izraz. Posegnula je za standardnim vojno pomorskim izrazom. Tako je u nje brod vezan u četverovez (Alujević 2006 :7), a nije armižan inkvarto (Đaja 1903: 159), kao što bi prije stotinjak godina rekli njeni preci koji su bili pomorski kapetani. Taj dijalektalni izraz odavno je zaboravljen i danas ga gotovo nitko ne zna pa ga tako nije znala ni ona.
Spomenuta novinarka taj je izraz prvi put pročitala u mene. Nedostaje joj, uostalom kao i Radovanu Marčiću, spisateljskog poštenja pa da oboje priznaju svojim čitateljima kako i nisu baš neki znalci na tom području.
Slika 8. Crtež pramca jedrenjaka iz vojno pomorskih skripata iz 1934. godine
29 Članak je objavljen u časopisu More pod naslovom Amater u close haulingu 2004. godine, broj 114, str. 41, koji je trebao biti osvrt na moju knjigu U potrazi za (izgubljenim) hrvatskim pomorskim nazivljem, ali od prvog retka premetnuo se u isprazno novinarevo mudrovanje jer taj novinar vrlo slabo poznaje našu pomorsku leksikografiju. Nije ni malo slučajno što se to jalovo mudrovanje dogodilo upravo u jeku najvećeg zamaha tzv. dalmatinske lingua france koju je zdušno forsirao J. Božanić.
30 Marčić očito ne zna objasniti kako to da drugi pomorski narodi poput Engleza, Francuza, Španjolaca i Talijana nisu zaboravili svoje nazivlje nakon što su jedrenjaci otišli u povijest.
31 Nejasno je po kojem su to kriteriju jezikoslovni stručnjaci odabrali, u okviru programa Struna pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i taj časopis kao „pouzdano vrelo“ definicija i konteksta pojedinih jedriličarskih izraza. Eto, profesionalni jezikoslovci odabrali su amatere. Danas je u nas očito sve moguće.
iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"
Dr. sc. Željko Stepanić
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr