Mađarski jezik postao je službenim jezikom u trgovačkoj mornarici prije hrvatskoga. Postao je jedan od službenih jezika u trgovačkoj mornarici u Austro-Ugarskoj zahvaljujući Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine i čuvenom falsifikatu, koji je u hrvatskoj historiografiji poznat kao Riječka krpica, papiriću naknadno nalijepljenom na izvorni tekst nagodbe bez znanja hrvatske strane, nakon koje Rijeka dospijeva pod izravnu mađarsku upravu, a mađarski kapital potaknuo je, treba reći istini za volju, njen nagli gospodarski razvitak te je time otvorio i vrata osnivanju Državne mađarske kraljevske pomorske akademije, na madžarskom A fiumei magyuar király állami tengerészeti akadémia.

Pomorska akademija osnovana je za potrebe njihove trgovačke mornarice s nastavom na mađarskom jeziku. Na prijamnom ispitu tražilo se poznavanje mađarskoga jezika za one đake koji nisu bili mađarske nacionalnosti. To je značilo da se nitko od hrvatskih mladića nije upisao na njihovu akademiju jer nitko od njih nije znao mađarski.

Istovremeno, nastavni jezik u Akademiji austrougarske ratne mornarice u Rijeci bio je njemački, pa su tako u Rijeci početkom dvadesetog stoljeća djelovale dvije pomorske akademije na dva jezika kojih tamo u prošlosti nikada nije bilo: na njemačkom i mađarskom.

Tu je bila još i Kraljevska pomorska škola u Bakru s hrvatskim nastavnim jezikom, ali samo za opće, ali ne i za stručne predmete, dok je u Malom Lošinju djelovala pomorska škola na talijanskom jeziku. Dakle, na prilično malom prostoru, od Rijeke do Lošinja, mogli ste birati čak između četiri jezika: talijanski, njemački, hrvatski ili mađarski. Kojeg li šarenila. U svim ostalim našim pomorskim školama nastavni jezik bio je samo talijanski.

Jedna zanimljivost na kraju. Danas zvuči nevjerojatno da se još na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, pa do kraja Prvoga svjetskog rata mogla dobiti pomorska svjedodžba na mađarskome (slika 5), ali ne i na hrvatskome jeziku.

Prvi kojemu je uspjelo dobiti svjedodžbu na hrvatskome jeziku bio je pomorski strojar Petar Šakić. On se, nekim čudom, uspio izboriti da mu pomorska vlada u Trstu izda svjedodžbu o završenom školovanju na hrvatskome jeziku. Ali kako tada još nije postajao tiskani obrazac na hrvatskome jeziku, svjedodžba mu je bila napisana rukom (usp. Stolac 1998: 129).

Bilo je to 1908. godine. Možda je to bila i jedina na hrvatskome jeziku u Austro-Ugarskoj monarhiji jer hrvatski još deset godina neće biti službenim jezikom u pomorstvu. Vidimo da se svjedodžba nije mogla dobiti na hrvatskome, ali zato se bez ikakva problema mogla dobiti na mađarskom.

Naše pomorsko nazivlje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nastavlja se razvijati samo u bakarskoj nautici i to na Babićevom tragu. Na stvaranju i normiranju pomorskih naziva radili su mahom svi nastavnici bakarske nautike. Jedan od vrlo rijetkih izuzetaka, vjerojatno i jedini, bio je Juraj Carić kojemu nisu nikako legli ti novi hrvatski nazivi.

Tijekom tog razdoblja naše pomorske leksikografije u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije treba spomenuti poveći rukopisni Zavodski rječnik bakarske pomorske škole, stvaran godinama, još od kraja 19. stoljeća. U rječniku su svoj udjel dali mnogi njeni nastavnici, a ponajviše Nikola Gerechtshammer i Mirko Nikolić. Tim su se rječnikom obilato koristili naši stručnjaci 1921. godine pri utvrđivanju najnužnijih termina za potrebe nastave stručnih predmeta. Nažalost, ne zna se gdje je završio taj rukopisni rječnik.

Nastavnik bakarske nautike i zapovjednik njezina školskog broda Desider Kasumović objavljivao je u mjesečnom prilogu Tršćanskog Lloyda za pomorstvo, u nastavcima od 1905. godine nadalje, hrvatske pomorsko-tehničke nazive. Zapisao je više od tri stotine izraza na talijanskome, hrvatskome i njemačkome jeziku.

Na početku svog predgovora Kasumović piše: „Svaki od pomorskih naroda ima svoju pomorsku nomenklaturu… I Hrvati ju imaju od najnovijeg doba, samo se žalibože ona na nijednom hrvatskom brodu ne rabi jer je premalo poznata i jer nije ušla još sasvim u krv zapovjedajućih, a ni slušajućih organa pomorskih na brodu“ (Mjesečni prilog 1905).

Kasumovićeve riječi jasno pokazuju da se hrvatsko pomorsko nazivlje nije koristilo ni na jednome našemu brodu u doba Austro-Ugarske, s izuzetkom školskoga broda bakarske nautike.

Ovdje valja ispraviti jedan pogrešan detalj koji se već desetljećima provlači u našoj stručnoj i znanstvenoj literaturi, a to je datum uvođenja hrvatskoga jezika u nastavu stručnih predmeta u pomorskoj školi u Bakru. Najčešće se spominje da je to bilo 19. srpnja 1917. godine kada je odlukom Zemaljske vlade Kraljevska pomorska škola u Bakru uzdignuta u rang Kraljevske pomorske akademije. No, to nije bila i odluka o uvođenju hrvatskoga jezika „kao nastavnog za nautičke predmete“, kako je naveo Blaž Jurišić (Jurišić 1958: 319),6 ali lavina o pogrešnome datumu se zakotrljala, a kotrlja se još i danas.

Tada još nije bilo moguće donijeti takvu odluku. Morao se pričekati konačni slom Monarhije 1918. godine. Hrvatski jezik mogao je službeno biti uveden u nastavu stručnih predmeta najranije 29. listopada 1918. godine kada je hrvatski Sabor donio odluku o raskidanju svih državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom, ali tada se, u onom kaosu, jamačno nitko nije bavio tim, tog trenutka potpuno nebitnim, pitanjem. Naime, tog istog dana proglašena je i Država Slovenaca, Hrvata i Srba.

Međutim, tada su se krucijalne političke promjene događale svaki dan pa jamačno nitko nije imao vremena baviti se pitanjem našega pomorskog nazivlja. Štoviše, moralo je proći još nekoliko turbulentnih godina nakon završetka Prvoga svjetskog rata prije nego što su sazreli uvjeti za uvođenje hrvatske pomorske nomenklature u obje mornarice.

Na kraju, evo još jedne nevjerojatne zanimljivosti. Prvi pomorski časopis na hrvatskome jeziku pokrenut je, nećete vjerovati, u Sarajevu i to usred Prvog svjetskog rata. Zvao se Jedro, a prvi broj nosio je nadnevak 1. siječnja 1916. godine.7 Izlazio je redovito jednom mjesečno pune dvije i pol godine, gotovo do kraja rata.

Austro-Ugarska, koja je pucala po šavovima već 1916. godine, dopustila je izlaženje pomorskog časopisa na hrvatskome jeziku, gle čuda, u Sarajevu. Tako nešto moglo se dogoditi samo u vrtlogu rata.

 

Slika 5. Pomorska svjedodžba na mađarskom jeziku iz 1889. godine

 


6 Jurišić se poveo za Oliverom Fijom koji je naveo pogrešnu godinu uvođenja hrvatskoga jezika u stručnu nastavu (Fio 1956: 30). A prije njih pogriješio je Albert Šporer 1940. godine napisavši u svojoj knjizi „90 godišnjica bakarske nautike“, na 21. stranici: „Otsada je za sve predmete nastavni jezik hrvatski“.

7 U Trstu je, doduše, prije toga, od 1903. godine izlazio Mjesečni prilog za pomorstvo u tjedniku Tršćanski Lloyd, ali kao prilog, ali ne samostalno, što mu i sam naziv govori pa je stoga sarajevsko Jedro prvi pomorski časopis na hrvatskome jeziku.

 

iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"

Dr. sc. Željko Stepanić

 

Back To Top