Na sam dan napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. travnja 1941. godine, u stožeru ratne mornarice nastalo je potpuno rasulo. Talijani su u nepuna tri tjedna uspostavili vojnu i civilnu vlast na okupiranom području. Ratna flota Kraljevine Jugoslavije pala im je u ruke kao ratni plijen te su je koristili sve do svoje kapitulacije (usp. Pribilović 1980: 810).
Ustroj ratne mornarice NDH započeo je već 10. travnja, odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Istoga dana započeo je i prelazak pomorskih časnika i mornara iz bivše austrougarske mornarice, a počeli su se prijavljivati i umirovljeni časnici. Gotovo svi časnici najviše zapovjedne razine, među njima i sva tri admirala, prešli su unutar mjesec dana na stranu NDH (v. Lozo 2005: 73-74).
Ubrzo je više od 1.300 djelatnika iz bivše mornarice podnijelo molbu za prijam u Hrvatsku mornaricu, od toga 266 časnika i 972 dočasnika, a među najvišim činovima bilo je 6 admirala, 36 kapetana bojnog broda, 36 kapetana fregate i 28 kapetana korvete (Lozo 2005: 169).
Usprkos velikog broja časnika i dočasnika koji su pristupili novoj mornarici ona se uopće nije razvijala jer to je bila mornarica bez brodova i prava na svoje more. U prvih mjesec dana postojanja doneseno je 69 pojedinačnih zapovijedi za riječnu, a niti jedna jedina za pomorsku flotu. Takvo ignoriranje ratne mornarice na Jadranu posljedica je blokade s najvišeg vrha, odnosno volje samog Pavelića (usp. Lozo 2005: 188-189).
Rimski ugovori iz svibnja 1941. godine bili su pogubni za hrvatske interese.35 Hrvatska se vlada „obvezala da nema namjeru držati ratnu mornaricu“ (Jug 1999: 129). Na obali koja je pripala NDH nije bilo ni jedne kvalitetne luke, a NDH je ostala i bez izlaza na otvoreno more.
Ništa bolje nije prošla ni trgovačka mornarica. Od 62 broda duge plovidbe i 13 parobroda velike obalne plovidbe, koliko ih je do 10. travnja bilo u sastavu ondašnje jugoslavenske trgovačke mornarice, a gotovo svi bili u stopostotnom hrvatskom vlasništvu, ni jedan nije pripao NDH. Isti slučaj bio je i s 88 parobroda male obalne plovidbe. Talijani nisu zaplijenili sve brodove duge plovidbe samo zato što je dio njih bio izvan njihova dosega - bili su na drugim morima.
Imena brodova bila su talijanizirana ili izmijenjena, a na svima je podignuta talijanska zastava, pa čak i na malim plovilima koja su pripadala obalnom području ostavljenom NDH (usp. Lozo 2005: 211-212). Ponižavajuće, zar ne?
Ratna mornarica NDH počela se stvarati tek nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, a prve manje brodove dobila je od Nijemaca tek sljedeće godine, ali tada se već znao kakav će biti ishod rata. Uspostavljena je samo obalna mornarička organizacija, ali vrlo skromnog dosega i slabo razvijena.36
Više je nego jasno da se u NDH, koja je bila i bez ratnog i bez trgovačkog brodovlja i bez većeg dijela obale nije ništa moglo napraviti po pitanju pomorskog nazivlja. Nešto malo se pokrenulo u izdavačkoj djelatnosti tek nakon kapitulacije Italije.
Počelo je zapljenom stanovitog broja knjiga tiskanih u Zemunu. Tako je 1943. godine „ponovno objavljena“ Ribolijeva i Mardešićeva Oceanografija s napomenom na prvoj stranici: „Od ratnog pliena Mornaričkog glasnika u Zemunu 1940. godine“ Zaplijenjenim primjercima promijenjen je samo naslov na koricama iz Okeanografija u Oceanografija, dok je sadržaj ostao netaknut, pisan fonetski i srpskom ekavicom. Eto, vuk sit i koza cijela.
Hrvatski Izdavački Bibliografski Zavod (HIBZ) na čelu s agilnim ravnateljem Matom Ujevićem namjeravao je, uz već započeti projekt prije početka 2. svjetskog rata Hrvatsku enciklopediju,37 objaviti i Pomorski leksikon. Ujević je okupio ugledne suradnike, poput P. Mardešića, A. Primožića i V. Brajkovića, te je 1944. objavljen ogledni arak na 20 stranica enciklopedijskoga formata. Međutim, zbog rata ovaj projekt nije bio ostvaren.38
Ideja o pokretanju pomorske edicije javila se u HIBZ-u odmah nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se otvorilo i pitanje razgraničenja s Italijom. Naime, talijanski su povjesničari i političari sve vrijeme osporavali pripadnost istočno jadranske obale Hrvatskoj, pa je Ujevićeva zamisao bila da se odgovarajućim znanstvenim projektom pokaže ne samo povijesni kontinuitet hrvatske nazočnosti na tom prostoru nego i „ishodište nosive hrvatske privredne i kulturne misli iz mediteranskoga okružja“ (vidi u: Ujević 2001).
Kao podloga za izradbu tog leksikona pokrenuta je Pomorska knjižnica u kojoj su tiskane dvije knjige Petra Mardešića Pomorstvo, I. dio: brod (slika 10) i IV. dio: riečno brodarstvo, tiskane 1944. te Poviest prvog svjetskog rata na Jadranu, I. dio Vilima Bačića 1945. godine.
Knjige su pisane korijenskim pravopisom, ali s nazivljem koje se koristilo, uz zanemariv broj iznimaka, u ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije, a kraljevska ga je mornarica pak gotovo u cijelosti preuzela iz bakarske nautike još iz doba Austro-Ugarske Monarhije.
Povijest se opet ponavlja: kao što su pomorski časnici 1918. godine prelazili iz carske u kraljevsku mornaricu, koji su se potom u travnju i svibnju 1941. godine masovno „prelili“ iz kraljevske u ustašku mornaricu, tako su ovaj put, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, također, doduše ne tako masovno, ali ipak u velikom broju prebjegli u partizansku mornaricu.39
Kratko i jasno: Nezavisna Država Hrvatska s tako jadnom, bolje reći, nikakvom mornaricom nije mogla stvarati pomorsko nazivlje, a jednako tako nije ga mogla stvarati ni partizanska mornarica Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije koja je bila tek u povojima od 1943. godine. Ozbiljna priča o usustavljivanju našeg pomorskog nazivlja počinje tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, a glavnu riječ vodili su ljudi s mora.
Slika 10. Snast trojarbolnog barka iz Mardešićeve knjige Pomorstvo, I. dio: Brod iz 1944. godine
35 Po mnogima, ti ugovori jedna su od najvećih tragedija u hrvatskoj povijesti.
36 Formiran je još samo Hrvatski pomorski sklop koji je bio u sastavu njemačke mornarice na Crnom moru.
37 Banovinska uprava osnovala je 1939. godine Konzorcij Hrvatske Enciklopedije, a Mate Ujević bio je glavni urednik. Sljedeće godine objavljen je raskošan ogledni arak Hrvatske Enciklopedije. Određeni su i urednici raznih struka, a za pomorstvo to je bio Aleksandar Primoţić, inspektor ministarstva saobraćaja u mirovini. Konzorcij je zakonskom odredbom 9. kolovoza 1941. godine preimenovan u Hrvatski Izdavalački Bibliografski Zavod, a ravnatelj je postao Mate Ujević. Objavljeno je pet svezaka Hrvatske Enciklopedije od planiranih dvanaest. Prvi svezak objavljen je u veljači 1941., drugi koncem 1941., treći 1942. te četvrti polovicom 1943., a peti u svibnju 1945. Taj peti svezak vrlo je rijedak jer su ga komunističke vlasti dale odmah uništiti.
38 Mate Ujević je taj projekt proširio i, uz veliku pomoć Petra Mardešića, ostvario deset godina poslije: 1954. godine izašao je iz tiska prvi svezak Pomorske enciklopedije.
39 Među prvima, već početkom prosinca 1942. godine, prebjegao je mladi poručnik korvete Velimir Škorpik koji je odmah po završetku Pomorske akademije 1940. godine postao mornaričkim časnikom u mornarici Kraljevine Jugoslavije, sljedeće godine već je časnik u mornarici Nezavisne države Hrvatske, a krajem 1942. godine, netom nakon što je prebjegao na partizansku stranu, postavljen je za prvog voditelja tada formirane Sekcije za ratnu mornaricu NOVJ-a. Tako je V. Škorpik u samo tri godine promijenio tri različite ratne mornarice: kraljevsku, ustašku i partizansku.
iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"
Dr. sc. Željko Stepanić
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr