Prve naznake promjena već su se naslućivale od druge polovine sedamdesetih godina kada je Tito već vidljivo ostario. A njegovom smrću popustile su sve stege i tada se moglo ipak malo lakše disati i pisati. Tako se Radovanu Vidoviću osamdesetih godina prošlog stoljeća ukazala prilika uvesti u našu pomorsku leksikografiju do tada nepostojeću tradicionalističku struju. On je bio prvi predstavnik te struje.
Godine 1977. Vidović je objavio prvi dio rječnika pod naslovom Pomorska terminologija i pomorske tradicije. Rječnik A-B. No, u tom članku on uopće ne govori ni o terminologiji ni o tradiciji, već je samo nanizao pučko građo. Taj svoj uradak Vidović je opisao ovako:
„Ovaj pomorski rječnik obuhvata stručne pomorske termine, riječi koje su u širem smislu vezane za život na moru, figurativne, metaforičke izraze i frazeologizme iz dijalektalne tradicije, ponajvećma usmenoga porijekla“ (Vidović 1977: 99).
Sedam godina poslije Vidović objavljuje svoj zaokruženi rad kojemu je, ako mene pitate, vrlo hrabro promijenio naslov u Pomorski rječnik, a predgovor je započeo rečenicom: „Ovaj pomorski rječnik obuhvata razdoblje od srednjeg vijeka do vremena industrijske revolucije, to jest razdoblje brodova na vesla i jedra.“
To je razdoblje do izuma parnog stroja sredinom 19. stoljeća pa bi točnije bilo da je svoje djelo naslovio Povijesnim pomorskim rječnikom.
Međutim, u njegovu radu zapisani su uglavnom priobalni pučki izrazi kojima se koristilo lokalno stanovništvo 20. stoljeća, a koje više nije poznavalo pomorske izraze iz doba jedrenjaka (usp. Stepanić 2011c). Naime, Vidović se najvećim dijelom poslužio materijalima koji su prikupili Blaž Jurišić i suradnici pedesetih godina prošlog stoljeća i koji su bili „u bunkeru“ punih trideset godina jer se od tog materijala nije mogao napraviti „narodni“ pomorski rječnik jer gotovo da nije bilo izraza slavenskoga podrijetla. To je onih famoznih 115.000 pučkih izraza sakupljenih u anketama spomenutima u prethodnoj priči.
Ovdje se, nažalost, pojavljuje jedna velika i nepremostiva proturječnost. Naime, rad obuhvaća razdoblje od srednjeg vijeka do sredine 19. stoljeća, a najveći dio korpusa sakupljen je cijelo jedno stoljeće poslije i to od neobrazovanog lokalnog stanovništva, ljudi koji mahom nisu bili pomorci, već lokalni ribari koji uglavnom nisu imali iskustva plovidbe na jedrenjacima. To govori da sakupljeno nazivlje očito nije bilo pomorsko. Riječ je o ribarskom pučkom nazivlju.
Nadalje, Vidović uglavnom samo nabraja različite pučke te književne primjere pa je čitatelju skromnija znanja vrlo teško pratiti što određeni pojam zapravo znači. Može se uzeti bilo koja natuknica, na primjer natuknica jarbol. Ako od prije ne znate što taj pojam znači, izgubljeni ste. Ista je stvar i s općeprihvaćenim izrazom jedro (Vidović daje prednost izrazu idro), a to vrijedi i za sve ostale natuknice.
Taj rad uopće nema jasnu desnu stranu pa ga se ne može nazvati rječnikom. Uopće nije prikladan za svakodnevnu uporabu. Zato bi ovome radu daleko prikladniji naslov bio Građa za pučko priobalno i ribarsko nazivlje. To nazivlje vezano je za tradicijske priobalne mahom ribarske brodice, a ne za veliki brod. A i sama građa je nesustavno nanizana.
Vidovićev uradak uopće neće pomoći prosječnom čitatelju i doista nema razloga zvati ga rječnikom kad on to nije. A nije ni pomorski kada govori mahom o pučkim ribarskim i priobalnim nazivima. Tako da taj rječnik nije od velike koristi ni pomorcima ni jedriličarima.
Inače, Vidović se samo jednom u svome radu uhvatio vlastitog tumačenja jedne povijesne natuknice. Odabrao je pomorski izraz biremis i triremis, hrvatski dvoveslarka i troveslarka, ali obradio ga je prilično nes(p)retno u dodatku rječnika, II. dio na stranici 575.
To njegovo površno obrađeno „triremsko pitanje“ pokazuje da Vidović nije suvereno vladao pomorskim nazivljem vezanim za brod na jedra i vesla, a to je, prema naslovu, trebao biti glavni korpus u njegovu radu koji je, opet treba reći, nes(p)retno nazvao Pomorskim rječnikom (usp. Stepanić 2011c).48
48 Da nam poznavanje povijesnog broda na jedra i vesla baš i ne ide pokazuje i Predrag Matvejević, koji je inače bio vrlo dobar poznavatelj Mediterana, ali također griješi s troveslarkom kada piše o otkriću olupine mletačke galije iz 14. stoljeća na kojoj je pronađen duborez nepoznatog autora koji je „usjekao dlijetom oblik troredne galije“ (Matvejević 2005: 99). Naime, još od antičkih vremena nema trorednih galija.
iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"
Dr. sc. Željko Stepanić
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr