Indeks Članka

Možemo reći da je 20. stoljeće već dosta daleko iza nas, već dvadeset godina brojimo u novom tisućljeću i pomalo nas napuštaju svjedoci jedrenja, pogotovo sportskog, iz tih vremena. S njima i sjećanja počinju blijediti, a u današnje vrijeme posvemašnje digitalizacije sve rjeđe se pretražuju stari albumi, pogotovo oni na kojima nitko više ne može prepoznati više od nekoliko lica najbliže rodbine.

Također nije baš često da se uz te stare albume pronađu lijepo napisani opisi i objašnjenja, tako da se za sadržaj ovog članka može reći da je rijedak dragulj. Riječ je o albumu koji je složio pok.Stanko Ninčević. Graditelj jedrilica i jedriličar koji je svoju jedriličarsku karijeru gradio u Trogiru i Splitu.

U mlađim danima njegovo slobodno vrijeme je okupirala klasa Zvijezda (Stella, Star) u kojoj je bio toliko dobar da je bio na korak do nastupa na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, a u svom zrelijem životnom razdoblju intenzivnije se posvetio radu s mladima i popularizaciji jedrenja modelima.

Prva saznanja o postojanju ove foto arhive imao je Mihovil Dekaris, trogirski jedriličar u klasi Zvijezda. Prije desetak godina ponovno je pokrenuo priču oko organizaranja Dalmatinske flote, te se u sklopu priprema za taj posao pozabavio i poviješću klase u Trogiru i Splitu. Kako je pok.Stanko vrlo važan dio te priče dolazi do njegovih nasljednika koji mu posuđuju obiteljske albume iz kojih je skenirao dio fotografija. Međutim, do sada te fotografije nisu bile javno objavljene, pa je ovo svojevrsna promocija u sklopu koje su Jasna Talić i Slobodan Ninčević, Stankovi kći i sin, te Ante Kovačević ispričali par crtica iz njegovog bogatog i privatnog i sportskog života.

 


Stanko se rodio 1921. a umro je 2004. u 83. godini. Do zadnjeg dana je radio i to je išao pješice s Bačvica na Kman u školu u kojoj je radio Martin Olujić s kojim se dogovarao za edukacije budućih malenih brodomodelara. Bio je veliki entuzijast i uvijek se trudio iz ničeg napraviti nešto, a ono što je bilo karakteristično za to vrijeme je to da tada nije bilo materijala s kojim bi se nešto moglo. Tako je tu svoju Stellu, koju je napravio u Trogirskom škveru - Vumir, napravio od praktički otpadnog materijala - ambalaže za neke dijelove broda koji se u to vrijeme gradio u škveru. Nešto slično današnjim paletama. Zapamtila sam da je  taj materijal bio vrlo mekan i da je lako upijao vodu. Zato se morao stalno bojati i ako bi se slučajno negdje ogrebao ili udario odmah bi nastao problem, pa bi se odmah morao ponovno prebojati. To je i meni kasnije bio problem, stalno je bilo "pazi na brod, pazi da ne udari" :)

Tih zima dok je jedrio u Trogiru redovito je imao po jednu ili dvije upale pluća! To je majku izluđivalo! Brat je tada bio malen... on ujutro u škveru, a poslijepodne jedri. 

Inače je završio srednju poljoprivrednu školu u Češkoj. Dok je bio dijete uvijek je bio prirodnjak... skupljao je gušterice, zmije... a njegova maćeha je htjela da bude fini dečko u odijelima, skuplja markice i sl., a njega je to izluđivalo. I to je kulminiralo s njegovih 16 godina, kad je unatoč tome što je bio stvarno pametan, imao sve same jedinice u školi, nije htio ići u školu... Situacija se toliko zaoštrila da su kao jedino rješenje vidjeli da se ispiše iz škole u Splitu i da ga pošalju u Češku.

Kad je tamo stigao u šest mjeseci je naučio jezik, kupio biciklu i bio odličan đak.

Početak 2. svjetskog rata, 1939. godine, uhvatio ga je u gradiću Mělníku, gdje se rijeka Vltava ulijeva u rijeku Labu. U tom gradu je stekao prijatelje koji su bili za cijeli život i iz tog grada je biciklom išao u Berlin gdje je bila neka djevojka (350 km, op.a.). Tada je htio upisati i agronomski fakultet, ali zbog početka rata morao se vratiti u Split.

Nakon povratka je otišao u Beograd da završi gimnaziju koju je prekinuo prije odlaska u Češku.

Igrom slučaja se desilo da se tamo 6. travnja 1941. nalazio na vrhu neke zgrade od kuda je imao izvrstan pogled u daljinu. S te zgrade je gledao nešto za što je mislio da su vojne vježbe, čak je pričao da je komentirao da izgleda tako dobro, kao da stvarno padaju bombe. A onda je shvatio da se njegova zgrada nalazi točno na pravcu u kojem su se kretale te "vježbe". Srećom se na vrijeme uspio sjuriti u podrum i sakriti se. A u susjednoj zgradi su neki ljudi čak i poginuli!

Dalje su ponovno bile neke putešesvije kako je on u tim uvjetima stigao natrag u Split... tu je s nekim prijateljima radio brodove i nakon pada Italije otišao u partizane.

U partizanima je bio ranjen u nogu, pa je preko Visa poslan u Bari na rehabilitaciju. Kako mu se ta rehabilitacija odužila, a nije volio gubiti vrijeme, tako je u Bariju postao oficir i na račun toga iza rata završava u Beogradu gdje sudjeluje u osnivanju Narodne tehnike Jugoslavije.

Tamo je ostao par godina i odlazi iz vojske jer nije podnosio stegu i nije bilo nikakve slobode, a on je bio veliki kreativac. Tamo je čak napravio jedan mali kajak kojim je s mojom mamom, koju je upoznao u Splitu i koja je dvije godine živjela s njim u Beogradu, odlazio na izlete po Dunavu.

Kad su se vratili u Split rodio se moj brat, 1952. godine, a otac se zaposlio u Splitu u Lavčevića. Međutim, ubrzo odlaze u Trogir gdje je počeo raditi u škveru i gdje se on bavio jedrenjem, napravio Vumira... i onda je 1960. trebao jedriti na Olimijadi u Rimu!

Međutim, tu ima neka priča koju ja ne znam u detalje. Tada je umjesto njega otišao Mario Fafangel i to ga je toliko duboko razočaralo da se prestao baviti jedrenjem u Stelli!

S druge strane to je mamu učinilo jako sretnom jer više nije zimi imao upale pluća :) i više se posvetio kući.

Te godine sam se i ja rodila i tada smo se vratili u Split, jer je otac prešao raditi u Konstruktora. Godinu - dvije iza toga odlučuje da će graditi obiteljski brod, a odlučuje se za nešto čega tada nije bilo na Jadranu, a to je trimaran.

Taj trimaran je isto napravio od nekih jeftinih materijala, jer nismo nikad imali previše novaca. Nikad nije dao mami da radi... ono, ženi je mjesto u kući... djeca i to... stara škola :)

Izrada trimarana je trajala 14 mjeseci. Radio je na njemu svako poslijepodne, a od kuda mu ideja za njega stvarno ne bi znala. Inače je bio opčinjen katamaranima koji su vrlo brzi, ali htio je i da bude obiteljski brod pa je napravio trimaran. Sjećam se da sam kao dijete bila jako ponosna kad bi negdje uplovili. Skupilo bi se cijelo mjesto da dođe vidjeti to čudo :)

A s brodomodelarstvom se počeo intenzivnije baviti kad je malo ostario. Natjecao se s tim jedrilicama zajedno s mojim bratom i ta faza je dosta dugo trajala.

Jasna Talić, kći

 

1936.

 

1941.

 

1942.

 

1943.

 

1946.

 

Back To Top