Hrvatska reprezentacija u klasi Optimist, a u sastavu Nina Marušić (JK Split), Zoran Jakić (JK Split), Marko Barišić (JK Split), Bepo Duplančić (JK Labud, Split) i Borna Mohač (JD Val, Crikvenica) jedrila je na Svjetskom prvenstvu u Argentini u gradu Mar del Plata i ostvarila rezultat kakav nismo imali već dugi niz godina.
Trener reprezentacije bio je Sven Katnić, vođa puta Teo Piasevoli, a glavni konzultant i nacionalni predstavnik bio je turbo iskusni Željko Vojvodić - Žele.
Foto: JK Split Facebook
Inače se svjetska prvenstva jedre u ljetnom periodu, ali ovogodišnje je bilo locirano na južnoj hemisferi pa je održano u kasnom termin po sjevernjačkim standardima. S druge strane, natjecatelji su imali par mjeseci više za pripreme i treninge. Naši dečki i djevojka su to i iskoristili, te na Atlantiku pokazali sva svoja znanja i vještine, pogotovo Nina koja se najveselija vratila na svoj Hvar.
Ali najbolje je pustiti da o svemu ispriča trener reprezentacije, Sven Katnić iz Crikvenice:
Na put smo krenuli 30.11. i putovali smo skoro dva dana. Moram priznati da nije bilo baš lagano, jer ipak smo mijenjali aerodrome, vremenske zone... Krenuli smo iz Zagreba. Iz Zagreba smo letjeli za London, pa iz Londona za Rio se Janeiro gdje smo bili oko sat - sat i pol dok nismo presjeli na drugi avion i onda za Buenos Aires od kuda smo se trebali voziti još pet - šest sati da stignemo do Mar del Plata. To smo se vozili organiziranim prijevozom, ali svejedno smo ga morali platiti.
U hotel smo stigli iza pet sati poslijepodne. Smjestili smo se, večerali i idući dan smo imali preuzimanje brodova.
Kako su to charter brodovi mora se dobro paziti na opremu, posložiti sve, pa sve pregledati i provjeriti... a jedra smo donijeli svoja kao i nešto opreme, nešto smo morali, a nešto smo htjeli donijeti svoga.
Na slaganje smo potrošili dosta vremena, tako da taj dan nismo puno proveli na moru.
Na moru smo proveli iduća dva dana, a mogli smo i treći, pa bi imali četiri dana treninga, ali rekoh da ipak malo stanemo jer je idući dan bio početak prvenstva, pa smo imali i otvaranje, tako da je ipak trebalo malo odmoriti. Što smo pohvatali od uvjeta, pohvatali smo, a uvjeti su stvarno drugačiji nego kod nas.
Prvi trening dan bilo je dosta vjetra, a kad smo mi izašli na more vjetar je počeo slabiti, tako da smo osjetili malo i slabijeg i jačeg vjetra i smjer koji je puhao.
Sad nisam siguran da li drugi ili treći dan imali smo stvarno jak vjetar. Puhalo je iz suprotnog smjera od kojeg dolazi taj uobičajeni veliki val, tako da je taj val bio neopisiv. Mislim, generalno ti uvjeti se ne mogu opisati. Ja osobno nikad u životu nisam bio na takvim uvjetima. S druge strane, nekih dana prvenstva ipak su bili normalni uvjeti, ali većinom s tim velikim valom na kojeg mi nismo ni blizu naučili.
Foto: Matias Capizzano
Ta tri dana treninga smo odradili, pa smo se zadnji dan odmorili koliko smo mogli, odradili otvaranje i krenulo je prvenstvo.
Program je bio takav da smo imali tri dana flotnog jedrenja, pa dva dana team race-a i tri finalna dana flotnog jedrenja.
Prvi dan bilo je puno vjetra i krenulo nam je dobro. Po mojoj procjeni vjetra je bilo preko 25 čvorova, a s onim valom to izgleda da je kao 35!
Tih dana nedostajalo je malo pameti i sreće... Borna Mohač i Marko Barišić... malo im je nedostajalo za zlatnu skupinu. Borna je izletio u predzadnjem kvalifikacijskom plovu na crnu zastavu. Čak da je u zadnjem plovu ušao deset mjesta bolje bio bi u zlatnoj, a Marka je od zlatne grupe dijelio samo jedan jedini bod!
To mi je stvarno žao i mislim da je velika šteta što im je nedostajalo malo sportske sreće jer mislim da apsolutno zaslužuju biti u zlatnoj skupini.
Nakon tri dana kvalifikacija prebacili smo se na team race. Mislim da su sudjelovale 42 ekipe, u principu svi su jedrili.
Poanta je bila da prvog dana pobijedimo sve i da se kvalificiramo među 16 najboljih koji jedre drugog dana. Ako se jedan match izgubi ide se u repasaž i pokušava izvući.
Drugi dan također je krenuo super, a onda su došli Španjolci. Oni su nas dobili, ali uglavnom na račun naših grešaka.
Zatim smo čekali pobjednike matcha Portoriko i Italija i s njima jedrimo za broncu.
Dopao nas je Portoriko i u taj match smo isto super ušli. Bilo je sve na našoj strani, oni su se na startu i vrtjeli i sve je dobro izgledalo, ali neke greške su nam se dogodile i na kraju nismo uspjeli osvojiti broncu... a bila je tako blizu!
Foto: Matias Capizzano
Poslije smo bili malo potreseni svim tim događanjima, ali što je tu je, treba ići dalje... idući dan kreće finale Svjetskog prvenstva!
U finalima smo imali dvoje u zlatnoj - Nina Marušić i Bepo Duplančić, dvoje u srebrenoj - Marko Barišić i Borna Mohač i jednog u brončanoj skupini - Zoran Jakić.
Prvog dana finala imali su petnaestak čvorova vjetra s tim velikim valom.
Inače je taj val uvijek prisutan. Najsličniji je našem jugu u Puli ili na Lošinju, ali ipak nije to isto. Val je nekad veći, nekad manji i baš se osjeti razlika. Nekad "stvara probleme", nekad ne.
Nina i Bepo krenuli su vrhunski. Drugi dan finala imali smo i lošu prognozu. Do 13 sati nas nisu ni zvali na more. Kao nešto je zapuhalo... ali dok smo izašli sve je palo i tamo smo nastavili čekati sat, sat i nešto. Onda je ponovno zapuhalo nešto lagano, a bilo je svega, prognoza taj dan nije baš ništa pogodila.
Mislim to jedrenje tamo s tim valom... da je taj vjetar bio kod nas bez vala to bi bilo u redu, ali tamo su ti uvjeti bili na granicama da li je u redu ili ne, jer ideš između valova, pa ostaneš bez vjetra... Bio je baš zeznut taj plov! Naši su malo veći i teži od ostalih i tu su malo zeznuli, trebalo je imati malo sreće, ali ništa nas to nije poljuljalo... niti njih, niti njihov rezultat (Nina taj plov završava 30. a Bepo 34. op.a.).
Zadnjeg dana finala prognoza je bila dobra i najavljeno je da se cilja na tri plova i da će minimalno biti dva odjedrena.
Taj dan nije bio Bepov. Izletio je dva puta na crnoj zastavi, a bio je u igri za medalju.
Foto: Matias Capizzano
Nina je prvi start zeznula, ali uspjela se izvući, a zato je drugi odradila kako treba, otvorila regatu kako treba i odvozila je skoro bez greške. Vodila je skoro cijeli plov i na kraju ga je završila na drugom mjestu, čak je bio i foto finiš.
Taj plov bio je jako stresan i zbog čekanja, jer nismo znali da li je i ona imala prijestup... čekamo informaciju, ne možemo gore to pitati, dolje ništa ne stiže, a bronca je u pitanju!
Taj dan bila je hrpa BFD-ova... pa dolazi Nina pitati što je... govorim joj da ne znam... moli me da idem pitati gore koja je situacija, govorim joj da sam to već bio i sad samo možemo čekati... i uglavnom, nije bila preko i slavlje je moglo krenuti :)
Foto: Matias Capizzano
Na kraju, kad se podvuče crta moramo biti zadovoljni, ali isto ostaje žal za boljim rezultatom u team race-u, pa to da ih je moglo biti četvero u zlatnoj skupini... pogotovo nama koji smo bili s njima u Argentini i znamo koliko mali su bili detalji koji su presudili. Ali kad se usporedimo s velikim jedriličarskim državama ovo je stvarno izvrstan rezultat.
Još jednom moram istaknuti taj val. Npr, po jakom vjetru jedre krmu i onda se penju po tom valu, pa spuštaju... komentari na te uvjete bili su stvarno sa svih strana.
Tu gdje smo bili bile su primjetne i velike oscilacije u plimi i oseci. Jedan dan gdje su vezani gumenjaci ne možeš niti doći do njega jer suho je. Mislim, možeš ali zapinje ti dolje u pijesak, a drugi dan možeš što god hoćeš. S druge strane nije bilo značajnog kurenta.
Što se tiče smještaja, bila su organizirana tri hotela. Mi smo bili u Las Rocasu. Normalan smještaj, hrana malo manje OK... klinci su često spominjali da im u dosta hrane nedostaje soli i začina, doručak je uglavnom bio dobar, za večere neka njihova jela... Nismo išli vani i tražili mjesta za jesti jer je ritam bio stvarno jak.
Zadnje dana doručak bi čak bio od 7 do 7:45, pa bi u 8:30 imali autobus za klub. U klubu bi bili oko 9, pa oko 10:30 - 11:00 ideš na more. U 12 je svaki dan bio start.
Trebao nam je dosta vremena za ulazak i izlazak iz luke. Luka im je ogromna i mora se ići točno određenim putevima oko nekih bova jer val se prelama i ako negdje zapneš gotov si.
Uglavnom smo išli u teglju, ali bilo je i par puta da su jedrili, da im je bilo lagano za izaći. Odjedrili bi orcu od pontona, pa idućih 100-200 metara i onda bi imali mezzonavu dok stignu do starta.
Kad se sve uzme u obzir, to je bio jedan koktel novih iskustava, jedrenja na oceanu što nitko od njih još nije iskusio, brzine u refulu niz val koje do tad nisu nikad prije ostvarivali... to je često bilo preživljavanje... hoćeš pasti u more, prevrnut se i mislim da je cijeloj reprezentaciji to bilo jedno novo, veliko iskustvo.
I onda poslije zatvaranja prvenstva vraćamo se u hotel taman na večeru, odlazimo u sobe da se spakiramo i u 3 smo imali dizanje jer je u 4 polazio autobus za Buenos Aires u koji smo stigli oko 10. Let za Rio nam je bio 15. prosinca u 13 sati, pa onda za London od kud nam je let za Zagreb malo kasnio, pa smo u Zagreb stigli 16. prosinca oko 22 sata.
Foto: Facebook
A kakva bi ovo priča bila kad ne bi čuli i par riječi od najsjajnije zvijezde naše reprezentacije, Nine Marušić kojoj je ovo inače bio četvrti reprezentativni nastup. Prethodna tri jedrila je na Europskim prvenstvima, a ovo je bilo prvi put da jedri na Svjetskom prvenstvu:
Kad smo stigli napravili smo tri treninga. Bilo je različitih vjetrova, tako da je to ispalo super jer smo htjeli osjetiti različite uvjete i isprobati brodove pa da sve bude spremno za prvenstvo. Na samoj regati na kraju i nije puhalo previše. Jakog vjetra smo imali po jedan dan u kvalifikacijama i u finalu, ali možda je u prosjeku bio jači vjetar u kvalifikacijama.
A brodove smo iznajmili i imali smo na raspolaganju Lange i Jumpy. Inače sam šest godina na Hvaru jedrila s Winnerom, a u Lučici s Faccendom, a taj Jumpy je brod s kojim jedre po Južnoj Americi i meni je bio skroz dobar osjećaj jedriti u njemu.
Argentinu ću definitivno zapamtiti po valovima. Bili su veliki kad nije puhalo, a kad bi se digao vjetar bili su još veći. Jedriti po njima nije bilo lako, ali ja sam se na te uvjete naučila dok sam jedrila na Hvaru. Često smo ovdje imali slične uvjete pa sam ih dosta dobro naučila i meni je bio gušt po tome jedriti, pogotovo u krmu. U refulima niz vjetar imali smo stvarno velike brzine i baš sam uživala. Jedino je trebalo stalno paziti kad bi izglisirali u krmu da se ne okrenemo jer su se brodovi dosta punili, a punili su se i u orcu pa je stalno trebalo šekavati.
Što se tiče konkurencije, Europljane sam znala od ranije, a bilo je dosta Brazilaca i Argentinaca koje nisam znala i čini mi se da je konkurencija cura ove godine bila dosta jača nego inače. U zlatnoj skupini bilo nas je dvadesetak, a to nije baš često.
Inače mi je prvi cilj koji sam imala ispred sebe bio plasman u zlatnu skupinu. Nekako sam bila sigurna u sebe da ću to uspjeti i bila sam opuštena dok sam jedrila, a i jači vjetar koji je tad puhao mi je bio draži.
Tek kad sam upala u zlatnu skupinu krenula je nervoza :)
Kako je vjetar u finalu bio nešto slabiji, a bilo je kontra kurenta, bilo je dosta crnih zastava, pogotovo zadnja dva dana. Ja sam se dobro držala u tim situacijama. Stalno sam gledala liniju i držala sam se bliže brodu Regatnog odbora, a ne u sredini, jer u sredini uvijek bude onaj luk.
U zadnjem plovu bilo je stvarno puno BFD-ova, čak i u procedurama prije pravog starta. Ja sam na tom startu bila dobra i nisam mislila da sam izletjela, ali svejedno nismo bili 100% sigurni pa smo morali čekati službenu objavu. Tako da je u tim trenucima bilo malo napeto.
Moram priznati da je putovanje bilo naporno, pogotovo prema dolje, bar meni, jer kad se vraćam puno mi je lakše jer znam da idem doma :)
Nije bilo lako ni po pitanju hrane. Doručak i večeru smo imali u hotelu, ali moram reći da su im jela neslana. Nisu mi se nešto svidjela. Najbolja hrana mi je bila dok je trajao team race. Tamo se peklo meso, bio je live prijenos, komentator, navijanje... super atmosfera! Tad sam se baš odmorila i skupila snagu za finale.
Još moram spomenuti i morske lavove. Bilo ih je stvarno puno na plaži i kad bi jedrili oni bi skakali bili oko nas, stvarno su bili simpa :)
Foto: Đani Ivančević
S ovim rezultatom Nina je postala druga djevojčica iz Hrvatske s medaljom na SP klase Optimist, odnosno osma hrvatska jedriličarka. Prije nje medalje su osvajali Dario Kliba (brončani 1995.), Aron Lolić (srebreni 1996.), Šime Fantela (brončani 1998. i zlatni 2000.), Tonči Stipanović (srebreni 1999.), Stjepan Ćesić (srebreni 2002.) i Filip Matika (zlatni 2002. i 2003.), a među djevojčicama Ema Grabar lani u Španjolskoj kad je također osvojila broncu.
Nina je u generalnom plasmanu zauzela 15. mjesto, a direktna joj konkurencija na postolju, Španjolka i Grkinja zauzele su 11. i 12. mjesto. Što se tiče muškog dijela tima, Bepo Duplančić završava na 20. mjestu, Marko Barišić na 85., Borna Mohač na 130. i Zoran Jakić na 156.
A ako vas zanimaju rezultati pojedinačnih jedrenja njih možete pronaći na ovom linku.
Naslovna foto: Club Nautico Mar del Plata
