Prva dva odvojena pokušaja usustavljivanja naših pomorskih naziva zabilježeni su tek u drugoj polovini 19. stoljeća i to u djelima naša dva pomorca i pomorska leksikografa: Jakova Antuna Mikoča 1852. godine i Bože Babića 1970. godine.
Obojica su se pojavili, iako vremenski i prostorno odvojeno, u vrijeme snažnih preporodnih i nacionalnih gibanja polovinom 19. stoljeća. Po obrazovanju i zvanju bili su pomorci te nastavnici stručnih predmeta, a ne školovani leksikografi. Ništa neobično za ono vrijeme jer tada nije bilo ni jednog jezikoslovca koji bi se ozbiljnije razumio u pomorstvo.

Na krilima hrvatskoga narodnog preporoda Jakov Antun Mikoč napravio je u riječkoj nautičkoj školi velik pothvat koji nikada prije toga u nas nije zabilježen: odvažio se na prikupljanje i stvaranje hrvatske pomorske nomenklature, punih 70 godina prije nego što je hrvatski postao službenim jezikom u pomorstvu. Mikoč je, u preporodnom zanosu, pokušavao ondašnju službenu pomorsku terminologiju zamijeniti hrvatskom iako to tada nije bilo nikako moguće. I da ne bi bilo zabune, on je stručne predmete i dalje poučavao na talijanskom jeziku.

U tako nepovoljnom okruženju Mikoč je 1852. godine završio svoj rukopisni rječnik (slika 3). To je bio prvi hrvatski pomorski rječnik, ali koji nije odigrao gotovo nikakvu ulogu u usustavljivanju naših pomorskih naziva jer je dugo ostao u rukopisu. Prvi ga je obradio i objavio tek Blaž Jurišić i to više od jednog stoljeća kasnije (usp. Jurišić 1958).

„Pothvat na koji se odvažio Mikoč“, piše Jurišić, bio je neizmjerno težak jer nije imao „ni uzorka ni prethodnika“, a bio je „najpozvaniji po svojoj golemoj stručnoj spremi i po svojemu patriotskom oduševljenju“. Rječnik je ispisan u jednoj običnoj bilježnici, na 78 stranica s ukupno 773 izraza. Ima tu njegovih kovanica, riječi iz njegova kraja, ali i onih koje „narod ondje nije nikada govorio“, npr. ćuskija i deregija te korman i lojtre. „Za presađivanje ovakvih riječi na zemljište koje im ne prija nema opravdanja“ (usp. Jurišić 1962).

Tako Jurišić kaže za Mikoča da je bio „izvanredni pomorski stručnjak, ali za jezičnu ispravnost trebala mu je ipak pomoć jezičnih stručnjaka“ (Jurišić 1962: 459), ali koju nije imao. Zato su neke njegove kovanice, nastavlja Jurišić, „bile bolje, a neke lošije“.

Ni Božo Babić također nije imao previše pomoći od jezikoslovaca. Dovoljno je pogledati njegov naslov: Morski riečnik hrvacko-srbski usporedjen sa italijanskijem jezikom od jednog pomorca (slika 4). Odabrao je tako pridjev morski, a ne pomorski. Tek je svoj posljednji rječnik, tridesetak godina poslije, nazvao pomorskim. Neobičan je i naziv jezika koji se nalazi samo u naslovu njegova prvog rječnika. Nije jasno zašto ga je nazvao hrvacko-srbskim kad ga dalje, na ostalim mjestima u rječniku naziva isključivo hrvatskim, uostalom kao i svim svojim poslije napisanim rječnicima (usp. Stolac 1998: 52).

A kako je stvaranje tehničkoga pomorskog nazivlja zahtjevan posao koji traži i stručna i lingvistička znanja, Babić je, piše Stolac, pokazao zavidnu razinu oba (usp. Stolac 1998: 64) iako pomalo iznenađuje odakle Babiću tolika zavidna razina lingvističkog znanja kad se zna da je po obrazovanju i struci bio pomorski časnik i pomorac. A da je Božo Babić bio vrsni pomorski znalac vidljivo je i iz predgovora prve hrvatske „Engleske čitanke… za mlade pomorce i za školu s obilnim hrvatskim tumačem“ A. Lochmera,  njegova suvremenika, sa samoga kraja devetnaestoga stoljeća: 
„Mnoge poteškoće imao sam s nazivljem (…). Koli veće poteškoće pružalo mi je pomorsko nazivlje. Bivši ravnatelj bakarske nautičke škole Božo Babić stekao je sebi neprolaznih zasluga, što je poput marljive pčelice pobrao i iz naroda i iz knjiga riječi o brodu i moru, te se dao na trudan posao da obradi pomorsko nazivlje. Njegova upravo zlatna knjižica Mladi mornar mogla bi se i danas preporučiti mladeži (…). I ja nijesam mogao odoljeti, a da svuda gdje je bilo prilike, ne upotrebim Babićevo nazivlje, dodavši ujedno i talijanske riječi, a ne mogu da ovom prilikom ne izrazim želje da trudan i požrtvovan rad B. Babića uskrsne iz nezaslužene zaboravi“ (Lochmer 1899: VII-VIII).

To je bilo doba, nastavlja Jurišić, „kad su se u nas kovale nove riječi za zamjenu tuđica na svim područjima, ponajprije iz domoljubnih razloga“. Ovdje je dovoljno spomenuti samo Bogoslava Šuleka kojega mnogi smatraju ocem hrvatskoga znanstvenog nazivlja te njegov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja iz 1874. god.

Ako je Šulek otac hrvatskoga znanstvenog nazivlja, onda je Božo Babić, piše Diana Stolac, svojim radovima nedvojbeno „zaslužio epitet oca hrvatskoga pomorskog nazivlja“ (Stolac 1998a: 112).

Hrvatski se jezik, ali samo u općoj nastavi, tada mogao uvesti jedino u bakarskoj nautici, i to zahvaljujući činjenici što je u doba Austro-Ugarske Monarhije samo ta pomorska škola bila pod neposrednom nadležnošću Odjela za bogoštovlje i nastavu pri Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Tako je godine 1881. hrvatski jezik uveden u opću nastavu, ali ne i za stručne predmete iz jednostavnog razloga: još nije bilo hrvatskoga pomorskog nazivlja.

Tada je hrvatska pomorska nomenklatura bila još u povojima i nije nikako mogla zamijeniti talijansku, ako ništa drugo, a ono zato što se u praksi uopće nije koristila.

Doduše, Diana Stolac spominje da se kao razlog neuvođenja hrvatskoga jezika u stručne predmete „navodi nepostojanje stručnoga pomorskog nazivlja, premda je osnovno zasigurno postojalo i bilo u uporabi, jer su nastavni programi i stručnih predmeta pisani hrvatskim jezikom“ (Stolac 1998: 29).

Istini za volju, to je nazivlje bilo u uporabi samo u administraciji u bakarskoj nautici, ali ne i na brodu. Vjerojatno ga se ponešto spomenulo i u stručnoj nastavi, ali poznavanje hrvatskoga pomorskog nazivlja đacima tada nije ništa značilo jer ga nije bilo u uporabi ni na jednom našem brodu. Jedini izuzetak bio je školski brod bakarske pomorske škole nabavljen tek krajem 19. stoljeća, ali jedna lasta ne čini proljeće.

To je bila samo dobra priprema za uvođenje hrvatskoga pomorskog nazivlja u stručne predmete, ali to se moglo dogoditi tek nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije. Nikako prije.



Slika 4. Prvi hrvatski tiskani pomorski rječnik iz 1870. godine

 


5 Aleksandar Lochmer bio je učitelj povijesti i zemljopisa te engleskoga jezika od1882. do 1897. godine u bakarskoj nautici koja je ujedno bila prva škola u Hrvatskoj s engleskim jezikom. Lochmer je postavio temelje hrvatske anglistike. Napisao je prvi englesko-hrvatski rječnik, prvu englesku gramatiku na hrvatskom jeziku, a bio je i osnivačem lektorata za engleski jezik na Zagrebačkom sveučilištu gdje je bio i prvim lektorom (usp. Marinović 2009: 41-42). Zanimljivo je da Lochmer po formalnom obrazovanju nije bio anglist, već povjesničar i geograf, ali engleski jezik svladao je boraveći u Engleskoj i Americi.

 

iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"

Dr. sc. Željko Stepanić

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr