Na ovim Svjetskim prvenstvima jedrio sam s posuđenim jedrilicama. Marblehead sam dobio iz Slovačke, a u međuvremenu je postao vlasništvo Engleza i riječ je modelu imena Grunge. Ti je dizajn Brad Gibsona koji je osvojio posljednja četiri svjetska prvenstva. Odlučio sam se za njega zbog tog pedigrea, a znao sam i da je dobro opremljen jer klasa Marblehead inače na raspolaganju može imati 6 kompleta jedara. Jednako tako i 10 Rater može imati šest rigova. Jer nije u pitanju jedino u kakvom je stanju brod, već i u kakvom su stanju rigovi. Razlog je to što su mnogo manje razlike u jačini vjetra, u odnosu na klasu IOM, da bi se napravila izmjena riga.
Konkretno u klasi IOM imamo rigove A, B i C, a u ove dvije klase u istom rasponu snage vjetra između A i B rigova za IOM imamo još po dva dodatna riga. Tako da su to neke nijanse koje oni koji češće jedre s Marbleheadom puno bolje znaju i znaju koji su im rigovi bolji za koje uvjete.
To ja odavno ne prepoznajem jednako dobro, jer stvarno dugo nisam jedrio s "emericom". Zadnji put kad sam regatavao s Marbleheadom bilo je prije sedam godina. Tada je također bilo SP, a jedrilo se na Gardi i tada sam također bio treći.
Što se tiče spomenutih nijansi kad su u pitanju rigovi dobar primjer je i primjena "swing riga" kod laganijih vjetrova. Obično postoje dva i razlikuju se u težini. Jedan je lakši s mekšim jarbolom koji se više krivi i koristi se za bonacu, a drugi je teži s tvrđim jarbolom i s njim se jedri kad su top uvjeti za A rig. Tako da je i to dio igre... hoće li se iskoristiti refuli itd.
Zatim na tom swing sistemu postoje još neki dodatni sistemi poput tzv. gizma, koji je proizvod Graham Bantocka, koji dodatno nateže nee stvari... nateže ventame, izbija po saku, nateže prednji štraj itd...
To je dosta star patent, ali moram priznati da ga ja nisam posebno koristio, jer nisam imao pravi osjećaj za to. Za njegovu pravu primjenu ipak treba imati malo više kontinuiteta u klasi. Tako da sam koristio tehniku jedrenja iz IOM-a gdje se u tim nekim situacijama koristi jedino škota.
Gledajući realno nije u pitanju ista stvar. Kad se popusti škota, onda je samo laškano jedro, a kad se još i popusti gizmo onda se laškaju i oba ventama, a lantina može ostati u centru. A ja kad bi laškavao škotu ne bi imao nikakvih promjena u ventamu.
Normalno, to nije ista stvar, ali meni je funkcioniralo, jer nisam bio 100 % siguran što i kako da napravim, a tih dana imao sam toliko toga u glavi da se nisam htio opterećivati s dodatnim.
Moram reći da su mi vinčevi na oba broda bili u vrlo lošem stanju. Zujali su, klapali i stvarno sam se bojao hoće li izdržati do kraja regate. Npr. vinč na Marbleheadu kad bi mu zadao da laška jedra do kraja on bi to radio u koracima i obrnuto, pritezao bi škotu u koracima... tako da sam morao sve to pomalo raditi da bi sve funkcioniralo kako sam zamislio. Nisam uspio skužiti u čemu je bio problem, ali te vinčeve sam dobio s tim brodovima i nisu jednaki onima koje imamo u IOM-u pa ih nisam mogao zamijeniti.
A vinč na "desetki" ne bi se nikad vratio od kud je krenuo. Stalno je nešto radio po svom... svaki idući put bio bi ili malo laškaniji ili malo kacaniji. Tako da je sreća što se s desetkama jedrilo smao tri dana jer tko zna što bi na kraju bilo.
Što se tiče regatnog polja, za prva dva dana (dok smo jedrili s Marbleheadom) vjetar je bio divlji. Jedino prvi plov, koji smo jedrili sa swing rigom i kad sam pobijedio ne znam ni sam kako :), vjetar je bio stalan i lagan. Već idući plov puhalo je za C rig. Puhalo je s kraja i niti jedan start im nije uspio iz prve. Svaki put se ponavljalo po 4-5 puta, dizali su se ponavljači, crne zastave... i moram reći da mi je baš to bilo problem, jer sam se bojao doći na startnu liniju po takvim uvjetima da ne bi nešto razbio. Osim što sam jedrio s posuđenim brodom, nisam u ovoj klasi sedam godina. Tako da sam bio malo nesiguran u sebe i bojažljiv... nisu ni oni mogli najbolje kontrolirati brodove po takvim uvjetima, a ja pogotovo. Zato sam se držao malo rezerviranije i prva dva dana sam imao nešto lošije ulaske u cilj.
Nakon toga vjetar je okrenuo u suprotni smjer i uvjeti su bili dosta mirniji. Bilo je driceva, ali nije bilo toliko divlje, startevi su bili normalan, mogao sam čitati polje i mnogo bolje sam se snalazio.
Kako smo jedrili na jezeru trebali smo računati i na utjecaj trave koja zna plivati po površini. Zanimljivo je da je na ovom jezeru bila neke sitnije vrste i najčešće se hvatala na kormilo.
U nekim trenucima znalo bi je biti toliko da bi se kormilo zaglavilo i ne bi se moglo vratiti u centar. Servo jednostavno nije imao toliko snage da se još bori i s tim opterećenjem.
Tada sam shvatio da kormilo moram spustiti par milimetara po osovini i taj trik je upalio i više nisam imao tih problema, a ni kasnije na 10 Rateru.
Moram spomenuti još jednu stvar koju se mora imati na umu kad se jedri s ovim klasama, a to je da treba imati dosta više prostora oko sebe za manevre i izbjegavanja, namještanja za "vlakiće" na orci i slično. Naime, kad se uzme u obzir duljina ovih jedrilica i jarboli od 2.20 metara visine, pa kad se oni nagnu i jure popriličnim brzinama, treba dobro procijeniti prostor oko sebe.
Virade su također bile priča za sebe. Navikao sam da mi moj Kantun brzo vira, akcelerira i pojuri na drugim uzdama, a ovi brodovi sporije viraju i dosta sporije se upute. Razlog je što se njima rigovi iskrive i dok se sve ponovno namjesti prođe par sekundi više.
Tako da sam probao par puta startati na pinu i virati, ali brzo sam vidio da to ne ide baš tako lako kao u IOM-u.
A kad idem usporediti trenutno stanje Marblehead klase u odnosu na vrijeme kad je klasa bila aktivna u Hrvatskoj, to više nije usporedivo. Klasa je otišla toliko naprijed da niti jedan naš stari brod više ne bi imao bilo kakve šanse. A s druge strane razlike među projektima koji su sad aktualni su puno veće nego što su u klasi IOM. Stvarno veliku ulogu igra kojim se brodom jedri, kakav je rig, sistem na njemu, kolombe... Recimo samo kolombe su toliko tanke i duge, a na kraju nose veliki bulb i one se ne smiju uvijati i vibrirati i to je puno teže napraviti u ovoj klasi nego u IOM-u gdje su peraje značajno kraće. A i brodovi su danas svi od karbona, svih šest jarbola i prateće lantine su od karbona i to sve treba idealno uskladiti da brod radi i funkcionira i da se kormilar fokusira samo na jedrenje.
Što se tiče desetke, kad sam je preuzeo bila je u dosta lošijem stanju od M-erice. Čim sam ga preuzeo vidio sam da mu je kolomba twistana, pa se Jelačić dogovorio s vlasnikom da napravi novu peraju, pa sam radio novo B jedro, jer je njegovo originalno bilo preplitko, pa sam mu dodavao sakove u A jedra i flokove i u gornje firše na jedrima. Sve se to kasnije vratilo, ali svejedno on nije bio toliko kompetitivan kao ovi koji su bili ispred mene.
Npr. ispred mene je bio jedan Trance, još jedan dizajn Brad Gibsona i pet Diamonda od Graham Bantocka. 
Taj Diamond je stari dizajn, ali fenomenalan. Širi je brod, krući, čvršći, sistemi su bolji, rigovi su puno dublji nego moji, jarboli su puno tvrđi, čvršće peraje... u orcu taj brod ima fenomenalan kut. Ja sam vidno bio sporiji od njih. Pokušavao sam im parirati na jedrenje, bolji start i taktiku, ali kad te netko od brive prođe i odozgor i odozdol tu ne možeš puno očekivati.
Kako mi je to bilo doslovno prvi put da jedrim s desetkom, nisam imao pojma koje su to brzine. Tu treba još više prostora za mimoilaske nego kod Marbleheada. Kod njih nema šanse da će se samo pomisliti startati na pinu, virati na lijeve uzde i proći svima po provi. Ne znam koliko bi morao biti favoriziran pin da bi to uspjelo i imalo šanse da prođe.
Što se tiče usporedbe brzina u odnosu na klasu IOM, desetke su minimalno 50% brže.
Vlasnik ovog broda, Talijan, mislio je da mu je brod brz, jer je s njim uvijek jedrio po laganim vjetrovima a imao je samo 3.2 kg olova. To je inače masa bulba kod Marbleheada. Onda je došao Graham Bantock i počeo me malo ispitivati oko težina po brodu i na kraju me natjerao da preispitam neke od tih stvari.
Na kraju smo shvatili da sam po certifikatu, da bi formula i dalje bila zadovoljena, mogao imati pola kilograma teži bulb. Onda mi je on posudio jedno svoje rezervno olovo i s njim sam se mogao mnogo bolje nositi s ostalima kad je bio jači vjetar zadnja dva dana. S originalnim olovom ne bi im bio ni blizu.
Kad sve zbrojim i oduzmem mogu reći da je ovo bilo jedno dobro iskustvo, pogotovo jer sam imao dugu pauzu u Marbleheadu. Svjetsko prvenstvo bit će za dvije godine u Francuskoj, pa ćemo vidjeti, mislim da ću se ponovno upustiti u ovu avanturu.