79 jedrilica startalo je ove godine na jednoj od najpoznatijih transatlanskih regata, a razlog zašto ju je ove godine mnoštvo jedriličara iz Hrvatske pratilo na svakodnevnoj bazi je nastup i jednog hrvatskog jedriličara. Premijerni nastup na Transat Jacques Vabre imao je Ivica Kostelić, trenutno naš najaktivniji offshore jedriličar!

Ivica svoju ambiciju za nastup na ovoj regati nije nikad skrivao i svima je pričao da je njegov dugoročni cilj kompetitivni nastup na ruti između Francuske i Kariba. 

Korak po korak približavao se tom cilju i naposljetku startao u nedjelju 7. studenog zajedno s još 44 jedrilice u svojoj skupini. Riječ je o Class 40 jedrilicama s dvočlanim posadama, a njegov sukormilar bio je francuski jedriličar Calliste Antoine.

Class 40 bila je najmasovnija skupina, a ujedno je i riječ o najmanjim jedrilicama na ovoj regati, pa su samim tim imale i najkraću obaveznu rutu. Uz njih su jedrili trimarani klase Ocean Fifty, apsolutni vladari oceanskih prostranstava - IMOCA-e, te nekolicina gigantkih višetrupaca u skupini Ultima. Svaka od skupina imala je svoju rutu, naravno, prilagođenu njihovoj veličini, a organizator im je zadao takve zadatke sa željom da svi stigno do cilja na otoku Martinique u približno isto vrijeme.

Ivica i Calliste stigli su na Martinique nakon 22 dana, 14 sati, 29 minuta i 51 sekunde jedrenja i zauzeli su izvrsno 17. mjesto! Dvije jedrilice iz njihove skupine morale su se povući iz regate, posljednji su kasnili za njima pet i pol dana, dok su oni za jedrilicom koja je završila mjesto ispred njih kasnili oko pola sata, a za pobjednicima oko 16 sati!

Što reći nego uputiti sve pohvale "našem" dvojcu, a za sve koji bi iz rve ruke htjeli saznati kako je bilo na moru Ivica je u svom stilu pripremio izvještaj kojeg možete pročitati u nastavku.


 
 
Foto: Ivica Kostelić
 
Nije lako niti napisati blog za regatu dugu 22 dana, a kamoli odjedriti je! Toliko toga se izdogađalo kroz taj period da sam se za ovu formu pisanog izvještaja odlučio podijeliti tekst na tri dijela od kojeg svaki odgovara jednoj dionici Transata koja je bila određena nekim ključnim potezima i prevladavajućim uvjetima. 
 
Neću zamarati čitatelja s predugim uvodom da bih mu potanko pričao o neposrednoj pripremi za Transat u luci Le Havre. Ukratko ću reći da je to veliki sportski događaj koji privlači više stotina tisuća posjetitelja kroz "race village" u tjednu prije starta. Veliko je zadovoljstvo vidjeti elitu offshore jedrenja na okupu, a veliki flota basnoslovno skupih jedrilica i trimarana na jednom mjestu automatski privlači pažnju brojnih znatiželjnika. Gledajući taj blještavi skup, pitao sam se koliko je milijuna eura tada bilo vezano na doku "Paul Vatine"? Tu su Class 40, Imoce, Ocean Fifty i Ultimi... ukupno 85 brodova.
 
Deset dana, koliko smo proveli u Le Havreu prije starta, bili su vrlo dinamični, protkani obvezama, popravcima, sastancima. Oko nas sve vrvi od shore timova, na brodovima oko nas procesije servisera, logističara, posjetitelja, sponzora i medija izmjenjuju se u beskrajnom redu od jutra do mraka. A kod nas na "Croatia Full of Life" je mirno. Calliste i ja sami rintamo kao marljivi mravi, bez shore tima, bez pritiska posjetitelja i sponzora, onako u miru, kako bi i trebalo. Najmanji proračun u floti ima i svojih prednosti! Tu i tamo na brod nam kapne poneki serviser kojeg "posudimo" iz drugih ekipa, samo ako sami ne možemo riješiti neki kompleksniji problem. Jedini pritisak koji dobrano osjećam je onaj od strane medija: ne sjećam se da sam ovoliko bio tražen ni za vrijeme skijaške karijere! Možda taj pritisak tada nije ni dolazio do mene jer se o odnosima s medijima brinuo netko drugi, ali ovaj put su me malo rastrgali. Imao sam sreću što mi je zadnja tri dana prije starta pomagao moj prijatelj Miro, a stigli su i Šimun i Marko iz Zagreba da napravimo par fotki i snimaka koje možemo koristiti u odnosima s medijima. Ovi momci su poduprli projekt, pogonjeni isključivo entuzijazmom, uklopivši se tako u priču gerilskog jedrenja, s proračunom pet puta manjim od sljedećeg najmanjeg proračuna u klasi. Možda stvarno jurišam na vjetrenjače, ali uza sebe barem imam nekoliko Sancho Pansi! 
 
 
 

1. DIO

LE HAVRE - BISKAJSKI ZALJEV

 
Na startu je bilo 20-25 čvorova sjeverozapadnjaka, a bilo je i mora sa strmim valovima jer se umiješao kurenat. Gužva je tu velika, ali ipak manja nego na "Fastnetu". Startali smo dobro. Orca prema sjeveru; do prve oznake udaljene oko 7 milja stigosmo plasirani oko 15. mjesta. Nakon toga otpadamo prema drugoj oznaci udaljenoj 3 milje kod gradića Etretata. Obalu čine okomiti normandijski klifovi, a s vrha tih klifova veliki broj ljudi prati regatu. Na tom malom potezu od 3 milje pokazali smo da mislimo ozbiljno. Među rijetkima podižemo Code 0 i prelazimo 5-6 brodova na toj kratkoj dionici. Stavljanje Codea neću nikad zaboraviti jer sam radio na provi tj. ispod mora, hvatajući zrak i ravnotežu na skliskoj podlozi nagnutoj za 20-30 stupnjeva.
 
Slijedi nam orca do punte Barfleur, na vrhu poluotoka Cotentin. U međuvremenu pada noć. Punte Barfleur i Raz Blanchard prve su velike prepreke na regati. Te noći je bio "spring tide", velika razlika plime i oseke s jakim koeficijentom morske struje. Prevedeno, imali smo 8 čvorova kurenta. Na Barfleuru smo imali kontra kurenat, a na Raz Blanchardu smo imali kurenat s nama. Počinje igra. Kad je jaka struja protiv vas, treba ići u plitko, a kad je s vama, treba ići u duboko. Na Raz Blanchardu smo ulovili maticu: kroz vodu smo se kretali 10 čvorova, a preko dna 18 čvorova!
 
Vjetar je u drugom dijelu noći slabio i poslije otoka Jersey nas je dočekala bonaca. Prije promjene plime, odnosno prije početka kontra strujanja, treba se domoći sjeverne obale Bretanje da bismo ušli u pličine. Prva dnevna svjetlost otkriva nekoliko favorita oko nas, što je dobar znak. Veći dio dana je oblačno, a navečer počinje rosulja i kiša. Potpuno sivilo znatno smanjuje vidljivost. Zadnji čas se uspijevamo približiti obali i opet počinje igra u mraku. Ovoga puta imamo "samo" 3-4 čvora kontre, ali i vrlo malo vjetra. U konfuznoj borbi s drugim brodovima, ni sami ne znate zašto ste čas u prednosti, čas u zaostatku. Zavlačimo se među hridi. Uz samu obalu čak postoji jezičak povoljne struje. To je igra živaca- tko se usudi prići bliže obali. No sve to nije ništa prema onome što nas čeka u drugom dijelu noći.
 
Nakon šest sati povoljne struje, dolazimo na ulazak u Channel du Four, prolaz između vrha Bretanje na istoku i otoka Ouessant na zapadu, kanala ispresijecanog hridima i otočićima. Struja okreće smjer i sada nas očekuje šest sati grčevite borbe za svaki metar. Brzina kontra kurenta je 6-7 čvorova, a vjetra isto tako (barem je u orcu). Mračno je ko u rogu, hladno je i pada kiša. Baš divno!
 
Brodovi počinju borbu na mjestima kako je gdje koga uhvatio kontra kurenat. Većina stoji, a neki idu unatrag. Problem su hridi i pličine. Calliste se pokazuje kao pravi majstor u navigaciji. Nakon oko sat vremena tapkanja na mjestu, nekako uspijevamo prići obali i ući u pličine, mic po mic se odvajamo od naših pratitelja. Ja sam u kokpitu, a Calliste za kompjuterom. Čujem kako more zlokobno udara u hridi pored nas, napinjem se da u mraku vidim tamnu sjenku. Vira prije te hridi. Brod se jedva odmiče od opasnosti. Ova noć nije bila za one tankih živaca. No, naše hrabro jedrenje donijelo nam je prednost koja će biti ključna za cijelu regatu.
 
Zahvaljujući s(p)retnom migoljenju kroz pličine, uhvatili smo "vlak". To je izraz kojeg francuski jedriličari koriste da bi označili vremenski prozor povoljne morske struje u nekom ograničenom akvatoriju, posebno oko velikih rtova ili u kanalima. Kada uhvatite "vlak", povoljna struja vas nosi sa sobom, ali ako zakasnite na "vlak" onda morate čekati šest sati za ponovnu promjenu struje. U našem slučaju, mi smo ulovili vlak na izlasku iz Channel du Four i požurili se preko zaljeva luke Brest na sljedeću veliku puntu, Raz de Sein. Tu smo zadnji čas ulovili vlak i ušli u Biskajski zaljev s vodećom skupinom. O značaju ovih događaja najbolje svjedoči jedna sličica: brodove koji su bili zajedno s nama na ulasku u Channel du Four nismo više vidjeli do Martiniquea. Oni nisu stigli na vlak.
 
A onda je uslijedio show. Danima znamo da će nas na ulasku u Biskaj čekati greben visokog tlaka s bonacom. Vodeća skupina se tamo rascijepila: jedni odoše bliže obali, a mi smo s nekolicinom odlučili potražiti vjetar na zapadu. Bilo je kasno popodne, brod pluta, Calliste je otišao leći u kabinu. More sasvim mirno; nije bilo ni uvijek prisutne marete. Gledam oko sebe. Počinju raditi jadranski instinkti. Podignuli smo Code, kojeg od milja zovem Mediterraneo jer Francuzi, s blagim podsmjehom, kažu da je to jedro samo za Mediteran. Namočim obraz vodom pa osjetim strujanje zraka. Okrenem se na vjetar i Code počinje vući. Povjetarac se jedva osjeti, škotu mogu držati rukom. Vjetar promjeni smjer, slijede mnogobrojne vire i pojalabande, ali brod uvijek ide s brivom. Evo me doma! Brodovi oko nas kao da ne shvaćaju da se može jedriti i po bonaci pa plutaju kao da su digli ruke od svega. Bonaca je rijetkost na ovim obalama i Francuzi nevoljko jedre po bonaci, radije ostaju u luci. Ali mi s Jadrana osuđeni smo na bonacu, pa evo jedinstvene situacije kada jadranski šegrt može pokazati nešto francuskim superzvijezdama. U noći smo se popeli za 10-ak pozicija i na kratko se probili do 5. mjesta u poretku; prestigli smo i dvije Imoce. 
 
Nakon cijele noći laganih uvjeta, čini se da smo oko podneva sljedećeg dana probili greben visokog tlaka, našli se u sve jačem vjetru i pod spinakerom. Calliste u polu šali reče da sad ostajemo pod spinakerom do Martiniquea. Rekoh mu "riječi ti se pozlatile" jer nisam vjerovao u to. Budućnost će pokazati da je bio u pravu. U noći je bilo 15-ak čvorova vjetra, jedrilo se u relativno oštrom kutu, a more je bilo jako nepravilno pa smo se nekoliko puta štraorcali. Bilo je oblačno i mračno ko' u rogu. Tako smo ujutro već bili na izlasku iz Biskaja i pred rtom Finisterre. 
 
Foto: Ivica Kostelić
 
 

2. DIO

RT FINISTERRE - ZELENORTSKI OTOCI

 
Kod rta Finisterre na brod je sletjela neka ptičica. Bila je vrlo prijateljski raspoložena, ušla je u kabinu pa čak sletjela Callisteu na rame. Dali smo joj mrvice od kruha za jesti. Kasnije smo saznali da je taj simpatični vražičak posjetio još nekoliko drugih regatnih brodova u istom akvatoriju i očigledno nije ostao gladan.
 
Prolazimo rt Finisterre u visokom društvu: oko nas su neki favoriti koji nas tek sada sustižu nakon što su na ulasku u Biskaj otišli bliže obali. Poslije rta Finisterre ulazimo u portugalske pasate. Vjetar pojačava na 20-25 čvorova i prelazimo na mali spinaker. Sljedeća dva dana nalazimo se u zoni tog vjetra, paralelno s obalom Portugala, udaljeni od nje stotinjak milja. Idućeg dana vjetar na kratko pada s 25 na 20 čvorova pa opet stavljamo veliki spinaker. More je već malo raskopano i kod jednog refula od 25 čvorova veliki spinaker je puknuo. Srećom, ukrcali smo rezervni veliki spinaker jer smo očekivali da ćemo rasparati jedan. Klasa 40 ima ograničeni broj jedara pa je izbor jedara uoči regate vrlo važan. Kad se more poslije nekoliko dana malo smiri, Calliste će započeti krpanje spinakera. Sljedeća 24 sata smo ostali na malom spinakeru, a vjetar se ionako kretao između 25 i 30 čvorova pa je to i bio ispravan izbor. Postizali smo velike prosjeke (najveći jednosatni prosjek je bio 16,7 čvorova), a imali smo i interno natjecanje u postizanju maksimalne brzine: autopilot, Calliste i ja. Na kraju je autopilot uvjerljivo pobijedio s 22,5 čvorova, Calliste je bio drugi s 20,7, a ja treći s 20,6 čvorova. Ta dva dana uz Portugal bila su dosta teška jer smo bili na timunu, napravili nemali broj pojalabandi u jakom vjetru i spavanja je bilo malo. Jedno kišno jutro smo otkrili da vučemo veliku ribarsku bovu iza sebe. Jedva smo je skinuli s kobilice.
 
Približavajući se Madeiri, vjetar je oslabio, a more je počelo biti lijepe, plave boje, kao kod kuće na Jadranu. Odmah se i moral popravio s podizanjem temperature. Više nismo trebali suha odijela. Pojavile su se i prve ribe poletuše. Calliste je počeo krpati spinaker, proces će potrajati nekoliko dana. U međuvremenu smo podignuli rezervni veliki spinaker. Puno puta sam zabrinuto pogledavao prema tom spinakeru kad bi vjetar pojačavao prema 25 čvorova. Moramo biti oprezni da nam i on ne pukne jer onda ćemo biti u problemu. 
 
Otkrili smo da nam pušta cijev za dovod goriva u blok motora. Probali smo nešto izimprovizirati, ali nismo uspjeli otkloniti problem. Morali smo se odreći motora. Preko dana ćemo akumulatore puniti pomoću solarnih panela, a preko noći ćemo ih puniti pomoću hidro generatora. Barem ćemo biti jako moderni i naš CO2 otisak će biti gotovo nepostojeći. 
 
Oko 150 milja sjeverno od Kanara bili smo oko 15. mjesta u poretku. Prolazak oko Kanara ili kroz njih uvijek je široko diskutirana tema. Otoci su visoki i imaju veliku zavjetrinu. Velika većina brodova koji su prošli kroz to područje prije nas odlučila je proći kroz kanal između Tenerife i Gran Canarie. Samo jedan brod je prošao zapadno od Tenerife, kroz područje kojeg se većina boji kao vrag tamjana. Tenerife je vrlo visok, s najvišim vrhom Pico del Teide od 3715 metara nadmorske visine i prema tome ima jako veliku zavjetrinu. Ali proći zapadno ima neupitnih prednosti- ukoliko ste pritom spremni progutati nekoliko gorkih pilula. Zapadna opcija, u oceanskom jedrenju općenito poznata pod krilaticom "west is the best" nudi bolju poziciju u odnosu na vremenske sustave koji u pravilu dolaze sa zapada i u ovom slučaju nudi bolji kut vjetra od Kanara do Kapverdskog otočja. Dva broda su se već prije Madeire odlučili za zapadnu opciju, ali su zapeli u zavjetrini otoka i zaostali.
 
Prilazeći Kanarima, planirali smo ići između Tenerife i Gran Canarie, kao i većina. Međutim, puhnuo je neki neočekivani ENE. Brodovi oko nas sad prijeđoše sa spinakera na driftere da bi ulovili kut prema kanalu. Samo je "Guidi" pored nas ostao na spinakeru i lijepo napredovao u SW smjeru. Malo smo razmislili, promotrili track onog broda koji je prošao zapadno od Tenerife i izvagali opcije te se na kraju odlučili ostati na spinakeru i uzeti tu besplatnu ulaznicu za zapadnu opciju. Vjetar je bio stalan 10-15 čvorova i lijepo smo se prebacili zapadno od vodeće skupine. U noći smo se probili kroz kanal između otoka Gomera i Hierro, stalno se nadmećući s "Guidijem" u 20-ak čvorova NE vjetra, što nam je bilo obostarno korisno jer smo maksimalno tjerali svoje brodove. Zavjetrina koje smo se bojali nije uopće bila tako strašna i te noći smo zauzeli jaku poziciju zapadno od vodeće skupine.
 
Zahvaljujući ovom potezu, na dionici od 750 milja između Kanara i Kap Verdea smo se ponovo probili među prvih 10. Bili smo jako sretni i to je bio općenito lijep period regate. Pasati su puhali između 10 i 20 čvorova, more malo valovito, dani topli, a još ne prevrući, noći vedre, ugodne i s punim mjesecom. Bili smo neizmjerno ponosni na naš plasman i dotadašnji tijek regate. Bili smo iznenađenje i sami sebi, a pogotovo drugima. Naš stari brod nosio se s favoritima. 
 
 
 

3. DIO 

ZELENORTSKI OTOCI - MARTINIQUE

 
Točka okreta bio je otok Sal u Zelenortskom arhipelagu. Oko otočja bilo je polje niskog tlaka sa slabim vjetrom koji je donio kompresiju flote. Mi smo tamo stigli kao četvrti, u skupini zajedno s vodećim brodom, u zapadnoj skupini flote. Veći dio flote odlučio je zaobići otočje u širokom luku s istoka i juga kako bi izbjegli prevrtljivu zavjetrinu. Naš plan je bio probiti se prema jugu što prije i izbjeći odlazak u središnji dio arhipelaga. 
 
Cape Verde označavao je otprilike pola puta pa smo na brodu priredili minijaturnu svečanost, priuštivši si slatke tričarije koje smo unaprijed namijenili proslavi. Naše skladište slatkiša i marende se već uvelike smanjilo do tada i bilo je izvjesno da ćemo uskoro ostati isključivo na dehidriranoj hrani pa smo s posebnom slašću pojeli čokoladu s mandulama i kompot od krušaka te popili 2 deci Calvadosa, jedinog alkohola na brodu.
 
Nakon prolaska kroz zavjetrinu otoka Boa Vista kojeg smo ostavili istočno i nama s lijeva, puhnuo nam je odličan vjetar iz smjera jugoistoka. Kada bismo htjeli slijediti svoj prvotni plan, sad smo trebali zamijeniti spinaker sa Code 0 i uputiti se na jug, ali učinilo nam se da smo kao i na Kanarima dobili besplatnu ulaznicu prema zapadu i otišli smo na zapad. Gledajući unatrag, situacija je bila donekle slična onoj na Kanarima, ali je imala sasvim druge posljedice. Sada smo sa zapadnim potezom ušli u arhipelag iz kojeg smo se morali izvući kroz zavjetrinu visokih otoka na zapadnom dijelu otočja. Vodeći brod "Redman" je također povukao zapadni potez, ali je otišao daleko na zapad kako bi izbjegao zavjetrinu i uz malo sreće se provukao te se bezbolno priključio južnoj skupini. Mi smo zapeli u bonaci i bespomoćno gledali kako brodovi na jugu jedre s 10 čvorova brzine.
 
 Druga stvar koja nas je mučila u sljedećih nekoliko dana je stalno slabiji pritisak sjeverno od 15° i znali smo da se prije ili kasnije moramo spustiti južnije gdje su naši konkurenti konstantno jedrili oko 2 čvora brže od nas. To je bila druga gorka pilula koju smo morali progutati poslije one u zavjetrini na Kap Verdeu. No kad smo se spustili na jug, izgubili smo ipak manje nego što smo očekivali i uspjeli smo se priključiti začelju vodeće skupine. 
 
I dalje smo se nalazili visoko u plasmanu. Od starijih brodova, s nama u vrhu su bili još #135 "Tquila" i #101 "Milai". Mnogi su ostali iznenađeni što su stari brodovi konkurirali scow-dizajnima. Ali ako malo bolje proučimo meteorološke uvjete ovog izdanja Transata, otkrit ćemo da su za to postojali dobri razlozi. Scow brodovi su najdominantniji s vjetrom u bok, kada su čak 2 do 3 čvora brži od prethodne generacije brodova. Prednost je malo manja u kutevima niz vjetar, najmanja je pri jedrenju u vjetar, a u bonaci su stariji dizajni brži jer imaju manju oplakivanu površinu trupa. Prije svega treba istaknuti da u ovom izdanju Transata na sjevernom Atlantiku nismo imali ni jednu hladnu frontu pa je izostalo jedrenje s vjetrom u bok, karakteristično za fazu prolaska fronte s jakim vjetrovima sa zapada. Time su scow-dizajni izgubili svoj forte. Nadalje, regatu je karakteriziralo VMG jedrenje s vjetrom u krmu ili pak prolazak kroz bonacu u Biskaju, a to su sve situacije u kojima stariji dizajni mogu parirati scow brodovima. No čim smo počeli konjsku utrku preko Atlantika, samo scow brodovi i derivati (brodovi starije generacije s naknadno zaobljenim pramcem) su apsolutno dominirali u vrhu flote.
 
Nikada neću zaboraviti velika polja morske trave/sargasa, koja nam je zagorčavala život u zapadnom dijelu Atlantika. Trava se hvatala za kormila tolikom brzinom da je nismo stigli ni očistiti. Neprestano smo bili sagnuti nad kormila i rukama skidali travu jer štap za skidanje trave nije više bio djelotvoran. Guranje ruku pod brod koji juri s 10-14 čvorova brzine je sve samo ne ugodno. Iz znatiželje sam jednog jutra počeo brojati broj "intervencija" tj. čišćenja kormila. Nakon tri sata gvardije, zaustavio sam se na 63 čišćenja. Koža mi se počela ljuštiti s dlanova. Drugi dio priče je bio hvatanje trave na kobilicu čije čišćenje zahtjeva veće zahvate: čišćenje provlačenjem konopa ispod broda, ronjenjem ili zaustavljanjem broda u vjetar s kratkim plutanjem unatrag. Otpor nakupljene trave nije se odnosio samo na slabljenje performansi broda već i na sigurnost; trava je stvarala veliki otpor na ležištima listova kormila, a otpor na kobilici je stvarao dodatni pritisak na spinaker i patarace, da ne govorimo o sklonosti broda da ode u štraorcu. Zanimljivo, kada bi brod plovio brže od 16 čvorova, trava se skoro uopće nije hvatala.
 
Preko dana u pasatima je bilo jako vruće. Šalili smo se da na brodu tijekom dana postoje dvije opcije: možeš ostati vani i biti pečen ili ostati u kabini i ostati kuhan. Trkaći brod ima potpuno zatvorenu kabinu i osim ulaznih vrata, kada su otvorena, nema druge ventilacije. Stacking tijekom manevara bio je pravi trening u sauni. Srećom, nije bilo puno manevara u danu.
 
Na oceanu smo susreli neke katamarane koji su se mučno vukli sa 6 čvorova brzine. Neki znatiželjnik bio je oduševljen kada smo proletjeli pokraj njega s 15 čvorova brzine pa nas je zvao na VHF. U razgovoru smo saznali da se radi o rallyu (koja je hrvatska riječ za "rally"?) ARC plus u sklopu kojeg katamarani prema Grenadi. Moram priznati da mu uopće nisam zavidio, a sjetio sam se i Šutejevog solo prelaska Atlantika na "Hiru". Treba biti beskrajno strpljiv za naočigled beskrajno ljuljanje preko oceana pod ekvatorijalnim suncem sa 6 čvorova brzine. 
 
Zadnjih nekoliko dana smo jedrili u zoni brazilskih pasata koji pušu u pojasu od oko 500 milja uz obalu sjevernog Brazila i Gvajane. Zadnjih 900 milja prejedrili smo uglavnom na istim uzdama, vjetar je bio dobrostiv i prelazili smo velike dnevne distance. 21. dana regate prevalili smo 323 milje u 24 sata, što je moj najveći dnevni doseg do sada. S obzirom da se u ovoj fazi regate radilo o konjskoj trci, nismo mogli parirati scow dizajnima i derivatima. Prestigli smo jedini brod stariji od nas i sada smo mi bili najstariji brod s najboljim plasmanom. "Zabetonirali" smo se na 17. mjestu, bili smo zadovoljni, s Barbadosom na vidiku i saznanjem da nas uskoro čekaju svježe voće i " 'ti punch" na cilju. Vrhunac dana bilo je tuširanje slatkom vodom. Ostalo nam je nekoliko litara viška pa smo si priuštili pranje, prvo nakon 22 dana.
 
Ciljnu crtu u Fort de Franceu prošli smo u noći. Na gumenjaku organizacijskog odbora dočekala nas je i Callisteova obitelj. Dok smo se mi utrkivali na oceanu, na Martiniqueu je izbio javni bunt protiv cijepljenja. Nakon što su prosvjednici počeli blokirati ceste, uništavati imovinu i ucjenjivati domaćine i turiste, policija je navodno upotrijebila i vatreno oružje. Situacija se u trenutku našeg dolaska još nije bila smirila, uveden je policijski sat pa smo službeni doček morali čekati do jutarnjih sati, vezani za jednu od bova u luci. Do tada smo se ugodno družili s posadom i ekipom na brodu "Leclerc" koji je ušao u cilj jedno mjesto ispred nas, a zatim smo otišli na spavanje tih nekoliko preostalih sati do jutra.
 
Dobrano iscrpljeni, zaspali smo kao topovi na brodu koji se nije micao po prvi puta nakon tri tjedna. Odjednom je sve stalo: nismo više trebali trimati jedra, analizirati vremenske prognoze, satelitske snimke, hvatati ravnotežu ni razbijati glavu s taktikom i strategijom. Umjesto beskrajne tutnjave, u kabini je zavladala mrtva tišina. Calliste mi je ujutro pričao da sam pred zoru, u bunilu, iskočio iz kreveta u kokpit i vikao mu da smo se nasukali! Ja se nisam sjećao toga. Eto koliko su mozak i živci zbunjeni naglim prestankom kretanja.
 
Foto: Jean-Louis Carli
Kroz sljedećih nekoliko dana koje smo proveli na Martiniqueu primili smo nebrojeno puno čestitki. Koliko god smo mi bili iznenađeni s dobrim plasmanom, možda je naša konkurencija bila iznenađena još više. Pustili smo da se dojmovi slegnu, polako kao prašina, u sanjivom tropskom ambijentu koji kao da ne poznaje vrijeme. Pasat što puše čini zrak ugodnim, a more je toplo...Veslajući kajakom kroz puste uvalice, nisam se mogao načuditi pomisli da ću za tjedan dana od tada biti u Alpama, na hladnoći i snijegu. Izgleda da su francuski offshore jedriličari, spajajući sjeverni Atlantik i Karibe, pronašli idealan balans u životu kojeg sam zahvaljujući jedrenju prvi puta iskusio; da parafraziram Baza Luhrmanna: "Live in Normandy once but leave before it makes you hard. Live in Caribbean once but leave before it makes you soft."  
 

 
Kompletne rezultate skupine Class 40 možete pronaći na ovom linku, a ako želite statistički analizirati regatu onda možete posjetiti ovaj link. Na njemu se nalazi aplikacija koja koristi službene podatke organizatora regate, a složio ju je Saša Fišter s ciljem da sve dostupne podatke učini zanimljivijima i vizualno pristupačnijima za sve zainteresirane.
Naslovna foto: Laurent Travert